Publikovano: Utjecaji državne ideologije i prakse na subotičke Bunjevce (1918. -1941.), Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu, Zagreb 2014, str. 101-116.
vidi prikaz: http://www.zkvh.org.rs/index.php/godisnjak-articles/49-prikazi-knjiga/3279-prikazi2015-1
U novim državnim okvirima i granicama, kojima su doprinijeli samom svojom brojnošću, subotički Bunjevci naći će se pod utjecajem državne ideologije i prakse. Kako je osnova te ideologije bila nametanje srpske nacionalno-političke, ali i kulturne hegemonije, reakcija je bila dvojaka: jedni su se usuglasili i prihvatili nametnute okvire služeći se isključivo bunjevačkim imenom za označavanje svoga identiteta, dok su drugi svoj bunjevački identitet povezivali s hrvatstvom.
Ključne riječi: Subotica, Bunjevci, ideologija, lokalna vlast, gradonačelnici
- U NOVOJ DRŽAVI
Jesen 1918. godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske, pa tako i za Bunjevce. Promjene u Carstvu nakon Velikog rata dovest će ih u potpuno novu situaciju kakva je pogodovala ulasku u jugoslavensku državnu tvorevinu.
Budući da nacionalno sazrijevanje i osviještenje pripadnika bačkih Bunjevaca, i uz nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijeloga razdoblja trajanja Monarhije nije bilo dovršeno, oni će dočekati prijelomne trenutke ulaska u novu državnu zajednicu uglavnom nespremni. Naznake svoga hrvatskoga političkog identiteta stoga su potisnuli u zamjenu za sveprisutan i privlačan im novi identitet – jugoslavenski – sudjelujući u događanjima mahom uljuljkani floskulama o ujedinjenju. 
Isprva su bački Bunjevci iskreno i oduševljeno prihvaćali zamisao o bratskom ujedinjenju i čin stvaranja nove državne zajednice, očekujući prije svega slobodu i ravnopravnost, odnosno ona prava koja su im Mađari uskraćivali u vrijeme Monarhije. No, pod otrežnjujućim utjecajem grube političke svakodnevnice većina će Bunjevaca ubrzo odustati od bezrezervne potpore Beogradu, pogotovu kada su uvidjeli da novi vlastodršci svojom cjelokupnom političkom i društvenom praksom, izraženom i u tzv. Vidovdanskom ustavu, imaju za isključiv cilj jačanje hegemonije Srba, odnosno njihovih vladajućih struktura. Ili drugim riječima: Bunjevci su ubrzo postali svjesnima da su se našli u državi u kojoj Srbi nastupaju kao ratni pobjednici kojima pripada sva slava, ali i ratni plijen. To je ponajprije bio teritorij što ga je bila anektirala Monarhija – Bačka. Bunjevcima će u najvećoj mjeri sudbinu određivati upravo nova država, njezina ideologija i praksa. A ona se u samoj srži, mada doduše zaodjenuta plaštem o bratskom jedinstvu jednog troimenog, odnosno troplemenog naroda, ogoljavala i manifestirala kao oličenje velikosrpskih težnji.
Očekivanja režima bila su jasna: od manjina, pa onda i od Bunjevaca, očekivalo se prihvaćanje, ili barem prilagođavanje državotvornoj politici koju su prema tom pitanju s podjednakim koordinatama vodili radikali i demokrati kao dvije najutjecajnije političke struje. A to je za Bunjevce u kratkom međuraću bio gubitak: država ih je, kao demografski značajan a potencijalno nestabilan faktor, nizom mjera nastojala politički i društveno neutralizirati vezujući ih isključivo za bunjevačko ime, a time i sve više udaljiti od svih prohrvatskih opcija.
Jedno od prvih velikih razočarenja za Bunjevce bio je gubitak Bajskog trokuta „Trianonske su granice predstavljale za bačke Hrvate velik udarac, jer su ionako malobrojni i politički slabi, nakon toga bili još malobrojniji i politički još slabiji. Zbog toga je među njima zavladalo veliko nezadovoljstvo prema srpskim vlastima. Osjećaj prevarenosti od beogradske vlade još je više pogoršao slučaj Josipa Đide Vukovića, koji je zadnji pokušao spasiti Bajski trokut predlažući da se taj prostor zamijeni za Potisje u kojem je bilo većinsko mađarsko stanovništvo. Međutim, srpske su vlasti taj prijedlog osudile kao čin veleizdaje, pa se Vuković jedva provukao bez zatvora.“ (Pekić 1930:245)
Na državnu politiku i ideologiju u Vojvodini, prožetu srpskim nacionalizmom, osvrtali su se mnogi lokalni listovi, ali su je kritizirali i teorijski obrazlagali i srpski intelektualci poput, primjerice, profesora na subotičkom Pravnom fakultetu, dr. Mirka Kosića.[1]
Dolaskom mira, tj. nakon kratkotrajnog perioda olakšanja, posluživši kao uteg na strani etničke prevage slavenskog stanovništva na novoj graničnoj liniji, Bunjevci su se svakodnevno susretali s djelovanjem oslobodilaca koji ih nisu dovoljno uvažavali. Ubrzo će reagirati, a to će ih razdvojiti i podijeliti u dva suprotstavljena tabora: u jednom se, glede nacionalnog osvješćivanja i samopotvrđivanja, smatralo da su Bunjevci dio hrvatskog naroda te se i na političkom planu dio borio u oporbenim redovima, a u drugom se smatralo da su im Srbi bliži te se time negiralo hrvatstvo Bunjevaca. Potonja skupina mahom je bila predvođena djelatnicima koji su iz bliskosti s beogradskim režimom izvlačili pogodnosti za sebe, dok ih je režim koristio za svoje ciljeve u obračunu s protivnicima. Uz ta dva tabora bila je i velika skupina Bunjevaca koji, suočavajući se s izazovima svakodnevice, nisu uzimali aktivnijeg učešća u društveno-političkom životu Subotice. Raznorodni i široki utjecaji, pritisci, kojima je država djelovala na novozauzetim teritorijima, pa tako i u Subotici, imali su duboke posljedice na proces dovršetka nacionalnog sazrijevanja Bunjevaca.
Krajnji cilj beogradskog režima bio je postupna asimilacija Bunjevaca među Srbe kako bi jačao otpor prema Mađarima i iredentističkim porukama iz Budimpešte. Premda državna administracija kadikad Bunjevce statistički svrstava u kategoriju katoličkih Srba, bio je zanemariv broj onih koji su se tako javno izjašnjavali. Nešto više uspjeha požnjela je blaža i lukavije vođena akcija prema kojoj je Bunjevce trebalo poticati da se odluče za uporabu svoga regionalnog imena i identiteta kako bi se na taj način što više udaljili od svoje pripadnosti hrvatstvu. Ili, riječima Petra Pekića:
„Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.“ (ibid. 256)
S druge strane, znatno slabija akcija, zbog činjenice da je Bačka u administrativnoj podjeli bila podređena upravi iz Beograda, bila je nacionalna akcija same Hrvatske koja nije odveć marila za Bunjevce. Tako je još početkom dvadesetih godina broj Bunjevaca koji su očitovali svoje hrvatstvo bio tek poput vrha ledenoga brijega. Poluge za prosrpsku liniju bile su: državni aparat sa svojim represivnim sredstvima, prosvjetom, policijom, a za hrvatsku liniju središnja je bila Crkva sa svojim strukturama i organizacijama, potom kulturna društva i udruge, političke partije, lokalni tisak s prohrvatskim opredjeljenjem, a onda i angažirani pojedinci, doseljeni Hrvati.
Jezgru vodstva prve struje činili su bunjevački političari koji su gradili svoju karijeru slijedeći direktive radikalnih vođa iz Beograda, poput Marka Jurića, te dio činovnika, odvjetnika i učitelja.[2] U drugoj struji najistaknutiji su bili crkveni velikodostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića i Blaška Rajića, potom političari poput Josipa Vukovića – Đide i mlada inteligencija predvođena književnicima Aleksom Kokićem i Petrom Pekićem. Između tih dvaju antipoda, dvaju pogleda ali i odgovora na aktualne probleme, nalazila se masa običnoga bunjevačkog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena egzistencijalnim problemima preživljavanja koji su do polovine tridesetih godina bili teži nego u predratna vremena.
Utjecaj državne ideologije najjasnije se očitovao i mogao pratiti na političkoj razini. Bunjevci, predvođeni dijelom svojih političkih snaga i uglednim javnim djelatnicima, već početkom dvadesetih godina jasno izražavaju nezadovoljstvo politikom koja se vodi na njihovu štetu. To će dovesti do stvaranja političkih stranaka (Bunjevačko-šokačka stranka, Vojvođanska pučka stranka) koje će evoluirati u pravcu oporbe i 1926. pristati uz Hrvatsku seljačku stranku kao najsnažniju opozicionu stranku, istodobno njegujući proces diferenciranja u nacionalnom pogledu prema hrvatstvu. S druge strane, što se prosrpskih političkih pozicija tiče, među Bunjevcima stvorena je tek jedna, Zemljodilska stranka (1920–1924). Kasnije su centri svih stranaka koje su od Bunjevaca tražile da podrže beogradske režime bili u Beogradu.
Razdoblje diktature i suspenzije parlamentarnog ustroja, pa i naredni pseudo-parlamentarni period sve do 1935., karakteriziraju politički procesi daljnjeg zaoštravanja između centralističko-unitarističkih snaga i njihovih kritičara. Najveću političku težinu imali su zahtjevi za promjenom državnog uređenja na novim, federalističkim osnovama koji su dolazili iz Hrvatske, a s vremenom poprimili oblike jedinstvenoga nacionalnog fronta. Nakon donošenja Oktroiranog ustava 1931. godine, glavnina problema u jugoslavenskoj državnoj zajednici ostaje neriješena, a nacionalno pitanje, prelomljeno kroz prizmu suprotstavljenih ideologija, zauzima ključno mjesto. Razumije se, srpsko-hrvatski odnosi bili su u središtu i jedino je njihovo rješavanje moglo pružiti mogućnosti izlaska iz duboke krize.
Nakon 1918. godine strateška zadaća i cilj novih vlastodržaca bio je da novozauzete teritorije, pa tako i Bačku, gdje su Srbi bili u manjini, a Mađari i Nijemci dominirali, što prije nacionaliziraju,[3] demografski popune svojim elementom, odnosno da raznim mjerama smanje udio ne-Slavena. Agrarna reforma i kolonizacija bile su najsnažnije poluge kojima se država služila u ostvarivanju toga cilja. Za Bunjevce te mjere nisu donosile nikakve dobiti, čak naprotiv. U Bačkoj su oduzete goleme količine najbolje zemlje, a i sam grad je ostao bez jednog od dodatnih izvora financiranja. Vlast je parcele podijelila srpskim dobrovoljcima kolonistima, zanemarivši pritom domaću bezemljašku sirotinju. Time je Subotica okružena prstenom novih kolonističkih naselja.
A Subotica je važila za centar bunjevštine. To najbolje potvrđuje prvi lokalni popis stanovništva 1919. godine. Rezultati su bili sljedeći: od ukupno 101.286 popisanih bilo je 65.135 Bunjevaca, 8.737 Srba, 19.870 Mađara, 4.251 Nijemaca i 3.293 Židova. Po načinu privređivanja živjelo se od: poljodjelstva (79.593 zemljodilaca), obrta (4.249), trgovine (1.242), činovničkih plaća (2.492) te od slobodnih profesija (458) i drugih izvora (13.253). Po konfesiji bilo je 87.655 rimokatolika, 8.582 pravoslavnih itd. Slične podatke sadrži i tabela Inžinjerskog gradskog ureda iz 1934. godine, prema kojoj je ukupno bilo 102.133 stanovnika, od toga 44.892 Bunjevaca, 10.054 Srba, 39.108 Mađara i 900 Hrvata.[4]
- VLAST – CIVILNA, SUDSKA, VOJNA, POLICIJSKA
Organi i tijela vlasti na lokalnoj razini bili su sigurni stupovi na kojima je država gradila i učvršćivala svoju poziciju. Takva je ponajprije bila civilna gradska vlast.
Slobodni kraljevski grad Subotica u Monarhiji je po statusu bio u rangu županije, na čelu je imao gradonačelnika i velikog župana kao predstavnika centralnih vlasti. Gradonačelnik je predsjedavao i vodio rad gradskog vijeća.
I u novoj državi zadržalo se ustrojstvo gradske administracije: sastojala se od 13 odjeljenja i svih gradu podređenih institucija (Gradska knjižnica, Muzička škola, Vatrogasci, Gradsko Redarstvo, Katastar itd.), s ukupno nekoliko stotina službenika (godine 1924. bilo ih je 516). Kao organ centralne vlasti zadržala se funkcija velikog župana. Taj položaj je postojao od 1918. do 1931. godine, kada stvaranjem Banovine Subotica dolazi pod upravu Dunavske banovine u Novom Sadu.
Kao odraz vlade u Beogradu smjenjivani su i subotički lokalni funkcionari. Na te funkcije se dolazilo imenovanjima[5] od strane centralnih vlasti, odnosno Ministarstva unutrašnjih dela, a time samoupravnost slobodnih kraljevskih gradova nije poštovana u temelju.[6] Samo one lokalne političke opcije koje su imale većinu u državnom parlamentu, mogle su kandidirati svoje ljude na ta mjesta.
Nakon dugog vremena na čelu gradskih vlasti prvi Bunjevac bio je dr. Stipan Matijević.[7] Prije njega zadnji je gradonačelnik Bunjevac bio Lazar Mamužić koji je čitavih 18 godina zauzimao taj položaj. Naslijedio ga je 1902. godine dr. Biró Károly koga je smijenila tek srpska vojna uprava u studenom 1918. kada je postavila i dr. Matijevića. Poslije Matijevića na mjestu gradonačelnika bili su Bunjevci: dr. Vranje Sudarević, dr. Pletikoszich András (Andrija Pletikosić), Albe Čurčić Malagurski, dr. Mirko Ivković Ivandekić, dr. Dragutin Stipić, ing. Ivan Ivković Ivandekić, Marko Jurić te Ladislav Lipozenčić – posljednji gradonačelnik u periodu Kraljevine Jugoslavije. Pokazat će se da su Bunjevci bili vrlo zastupljeni među prvim ljudima grada. Od ukupno 16 mandata čak 11 su držali Bunjevci, a Srbi tek 5. Međutim, svi oni su dospijevali na funkcije samo kao članovi i poslušnici vladajućih beogradskih stranaka.
Kakva je bila uloga i udio subotičkih gradonačelnika u životu Subotice? O čemu je to sam grad mogao odlučivati, usmjeravati i planirati pravce svoga razvoja?
Uloga gradskih vlasti i gradonačelnika bila je ograničena malim kompetencijama u njihovoj nadležnosti. Kruti centralizam, koji je bio linija vodilja zacrtana i sprovođena od Vidovdanskog ustava do državnog sloma, onemogućavao je gradovima kao upravno-teritorijalnim jedinicama da dođu u poziciju da samostalno rješavaju vlastita životno važna pitanja. Smanjivanje djelokruga gradskih vlasti, uz ukidanje samouprave, proces je koji je tekao u čitavom međuratnom razdoblju. Državna politika, koja je određivala i usmjeravala gospodarske, financijske, kulturno-prosvjetne i druge važne djelatnosti, krojila se na drugom mjestu, a grad je tek morao u njih se uklopiti. Gradonačelnici, kao prvi ljudi gradske uprave, imali su u svemu tome relativno malog udjela u uvjetima kada je „vlast shvatana ne samo kao društvena, nego i kao materijalna privilegija“ (Stojakov 1983:117). Razumljivo je stoga da su gradonačelnici brinuli više o svojim vlastitim, nego o širim gradskim interesima. Ograničeni uskim partijskim programima i obavezama da svojoj političkoj centrali osiguraju što veći broj glasača, rijetko su imali mogućnosti raditi na dobrobit svih građana Subotice.
Nepostojanje neposrednoga izbornog sustava na lokalnoj razini oslobađao ih je tereta provjere izborne volje sugrađana. Da bi se dobilo imenovanje, bilo je dovoljno biti u milosti vladajuće garniture. Time su gradonačelnici, vezani uz beogradske centrale, bili više politički činovnici nego što su se pokazali kao pravi zastupnici Bunjevaca i svih ostalih građana Subotice.
I na svim nižim razinama vlasti vladao je nepotizam i kriterij stroge političke podobnosti. To se u javnosti i lokalnom tisku često kritiziralo i ocjenjivalo kao vladavina partizanštine.
U organizaciji sudske vlasti u Subotici očituje se nedostatak stručnih kadrova, što je bila posljedica postupnog isključivanja Mađara iz tih funkcija. Bunjevci nisu imali prilike sudjelovati u novoj podjeli jer su oskudijevali potrebnim kadrovima. Za njihove pravnike funkcija javnog bilježnika, čime je, primjerice, nagrađen dr. Matijević, bila je maksimum dosega. No, bilo je Hrvata s teritorija Monarhije koji su nalazili kruha u pravničkim djelatnostima. Tako je dr. Ivo Boski (rođen 1891. na Korčuli) bio sudac Okružnog suda. Istu funkciju je, do 1920. i odlaska na poziciju profesora na novootvorenom fakultetu, obnaša dr. Ivo Milić.[8] Dr. Ferdo Čulinović je, pak, od 1923. do 1926. obavljao funkciju državnog tužioca.
„Utjelovljenje srpske borbene tradicije predstavljala je u novoj jugoslavenskoj državi vojska, koja je ne samo po svom sastavu i zapovjednom jeziku, nego i po mentalitetu ostala čisto srpska. Malobrojno oficirsko osoblje koje je bilo ‘preuzeto’ iz nekadašnjeg hrvatskog domobranstva u okviru zajedničke austro-ugarske vojske, odnosno ugarskog Honvéda, osjećalo se stranim tijelom u ‘novoj srpskoj vojsci’…“ (Ivanišević 2010:324)
Shodno tome Bunjevcima su mogućnosti za karijeru u vojsci bile minimalne.
Gradsko redarstvo je do 1929. stajalo pod upravom grada. Uz uniformirane imalo je i tajne, civilne redare. No, i u tim strukturama mogli su naći svoje mjesto samo politički podobni. Na onim najnižim, redarskim pozicijama bilo je mjesta i za domaće ljude, uglavnom Bunjevce, manje Mađare, dok su pozicije zapovjednika po pravilu zauzimali došljaci.
Tako u 1929. godini redarstvena služba bilježi i priljev novih snaga. Subotica je zaposlila 30 novih policajaca, poglavito iz Like, a obrazloženje kapetana dr. Veljka Momirovića bilo je – „jer domaći nisu dovoljno energični“.[9]
Žandarmerija je bila jedan od osnovnih nosioca autoriteta državnih vlasti. Podčinjena je bila Ministarstvu unutrašnjih dela. Malu ilustraciju o njezinu djelovanju u Subotici dobivamo iz lista Hirlap (1926) koji donosi vijest: „Dva žandara na mrtvo prebili željezničare“.[10] Ekscesi i sukobi građana sa snagama reda, koji su se kretali u pravcu plemenske netrpeljivosti, obilježavali su i kasniji period. 
- SVAKODNEVICA
Kombinacija utjecaja državne politike i pretjeranoga nacionalnog ponosa katkada je prerastala u patos kojim je zračio „osloboditeljski“ srpski nacionalni korpus u Subotici, izazivala je psihoze, nesigurnost, pa i netrpeljivost, ponajprije među Mađarima, nekada vladajućem narodu. Pripadnici manjina bili su izloženi trajnom pritisku koji je znao prerasti i u nasilje nacionalističkih organizacija kao što su bile: Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA – najznačajnija organizacija za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka), Srpska nacionalistička omladina (SRNAO) te razne četničke grupacije. Te organizacije nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina te na njihove ustanove i skupove.
Židovi, često nazivani judeomađarima, žestoko su napadani kroz štampu, a bilo je ekscesa i u običnom životu.
Prvih godina u novoj državnoj zajednici i u Subotici traje neka vrsta privikavanja na nov režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu praksu i običaje što ih donose i sprovode nove vlasti, odnosno ljudi koji ih predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Iako se na planu gradske uprave, a još više administracije, mnogo toga nastavilo odvijati po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji. Vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona, i to često ne tek na razini prava, što je stvaralo komplicirane i zamršene situacije. Politički život i njegov utjecaj imali su veliko značenje. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, sve do 1923. onemogućivano je da glasuju. Oni su u praksi bilI isključeni i iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su polagati zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te ispunjavati i druge kriterije kao što je, primjerice, dobro vladanje državnim jezikom.[11] I nakon Trianonskoga sporazuma 1920. vladala je manje-više atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, podgrijavajući iredentizam i revanšizam s mađarske, a žestoke reakcije na njega s ove strane.
Godine 1920. gradske vlasti su donijele odluku o promjeni mađarskih imena i naziva ulica, a naredne godine izvršeno je i novo numeriranje kuća i ulica. Nekoliko godina nastavljeno je i s promjenama imena okolnih naselja.
O snažnom utjecaju novih društvenih okolnosti na Mađare, Nijemce i Židove svjedoči i činjenica da su zahtijevali promjenu svojih osobnih imena te korištenje i potpisivanje ćirilicom. Jedan od pokazatelja koji govore o dubini i snazi pritisaka, kao i odgovorima subjekata koji su ih osjećali na svojoj koži, česte su promjene vjere (prelazak u pravoslavnu) i neslavenskih prezimena. Tako su, primjerice, česte promjene prezimena Klein u Klenić, Ozorak u Zoranić, Šubiks u Šubić, Pezstelek u Sladojević, Imrey u Nadić, Bezehofer u Zorkovi, itd, što očito svjedoči o utjecaju i snazi procesa asimilacije.[12] Promjene vjere, međutim, mnogo su rjeđe kod Bunjevaca. Ipak, događale su se: tako je, primjerice, Marko Stipić (Subotica, 1866. – 1937.), bogat zakupac nekoliko kavana (Varoške kafane, palićkog Štranda, kafane Srpski kralj), prešao na pravoslavlje.
Činjenicu da je ćirilica u uporabi imala prevagu nad latinicom nositelji vlasti često su upotrebljavali kao političko oruđe. Ali reakcije iz krugova osvještenijih Bunjevaca Hrvata nisu izostajale. Takav je primjer interpelacija gradskih odbornika Lazara Stipića o uništavanju latiničnih napisa[13] ili Ive Prćića da se na Gimnaziji postavi i natpis latinicom.[14] Slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici nisu bili tek sporadični, nego su se često događali sustavno.
U Subotici su se relativno često sklapali bunjevačko-srpski brakovi, što je kadikad dovodilo i do istupanja iz katoličke i prijelaza u pravoslavnu vjeru. Nema zabilježenih primjera u obrnutom smjeru.
U Subotici se činilo da nacionalne zajednice Mađara, Bunjevca Hrvata, Srba, Nijemaca, Židova žive više jedni pored drugih, manje-više zatvorene u svoje uske okvire. U svakodnevnom, običnom životu pripadnici tih manjina nisu imali puno neposrednih, suštinskih dodira. A bili su odvojeni i u javnom, političkom i kulturnom životu. To i nije bilo čudno s obzirom da je dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobjedničkom naletu, ponajprije težila da nacionalizira, zapravo posrbi čitav društveni život na ovim prostorima. Premda su često izvanjske manifestacije takvih stremljenja bile prenaglašene – po trgovinama, obrtničkim radionicama i ustanovama tako su, uz sliku Kralja, visjeli natpisi: Govori državnim jezikom ili Tko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države! – praksa posrbljivanja nije mogla u realnosti biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, amalgam što bi ga ne-Srbi svojevoljno i rado prihvaćali.
Primjera iskazivanja netrpeljivosti, odnosno plemenske mržnje u međunacionalnim odnosima prepoznajemo i u događanjima na salašu u Verušiću: popis stanovništva su obavljali porezni činovnik Dunajev, izbjeglica iz Rusije, i veliki bilježnik Lazar Orčić, a neki salašari, očito Mađari, vikali su im: Budös rácok (Smrdljivi raci)![15]
Zbog slične stvari vođena je istraga protiv dnevničara Franje Crnjkovića optuženog da je u kavani Tri šešira 12. 10. 1924. napao vojnike, vrijeđao ih i psovao im racku mater itd. Upravo dr. Lazar Orčić, veliki bilježnik, vodi disciplinarnu istragu i nakon njezina okončanja u studenom 1925., Franjo biva otpušten iz službe.[16] Srbin Jovan Begečki, član Proširenog Senata, pak, tužio je Bunjevca Antuna Vojnić Purčara, mesara, jer ga je vrijeđao riječima: Vi ste pičke, jebem vam boga radikalskog.[17]
- PROSVJETA
Pošto je nova vlast općinama oduzela škole i predala ih u državne ruke, prosvjetna politika je, baš kao i u doba Monarhije, bila među snažnijim mehanizmima centralizirane države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti te lokalnu osebujnost, šireći državni jezik, ćirilicu, kultove srpskih svetitelja i kraljevske kuće.
U tom su ozračju bunjevačka djeca, poglavito ona na nižim stupnjevima izobrazbe, bila pod velikim asimilacijskim pritiscima. Mali dio njih je nastavljao srednje ili stručne škole, a još manji dospijevao do visokih škola. Posebice je teško bilo bunjevačkom učiteljskom kadru. Eventualna odstupanja od važeće ideološke linije plaćala su se premještanjem u dalje krajeve ili gubitkom posla.
Premda je Subotica dobila Pravni fakultet još prije potpisivanja Trianonskoga sporazuma u veljači 1920. (očito je država planirala i na taj način očitovati svoju spremnost da brani najsjeverniju točku te imati jamstvo da će se granica zadržati na povučenim demarkacijskim linijama) na njemu je bilo relativno malo studenata iz Subotice i okolice, a mnogo više iz udaljenijih dijelova zemlje: Crne Gore, Hercegovine itd. Zbog izraženih slabosti u radu, Fakultet je doživio kritike tadašnjeg ministra prosvjete, Stjepana Radića. Na tom fakultetu 1931. godine predavalo se 20 predmeta, a zaposleno je bilo 13 stalnih nastavnika. Država je na mnoge načine pomagala studentima iz drugih krajeva: dodjeljivanjem stipendija,[18] smještajem u Dom nedaleko fakulteta koji je primao i do 100 studenata itd. Studenti kao da su osjećali da trebaju na takvu potporu odgovoriti zahvalnošću, pa su neki od njih prednjačili u iskazivanju nacionalizma, izražavanju lojalnosti režimu, napadajući i obračunavajući se s njegovim protivnicima. Ponekad su takvi postupci prerastali i u nerede, što su ih uz fakultetska tijela morale rješavati i policijske snage. Pod istragom gradske policije zbog lupanja na prozor biskupije našlo se 27 studenata, stanovnika Doma.[19]
Alba M. Kuntić (1907. – 1997.), jedan od potonjih istaknutijih boraca u protuhrvatskom bunjevačkom frontu, koji ne samo da je zastupao prosrpske interese, nego se i u poratnim evidencijama vodio kao Srbin,[20] isticao se u svom prorežimskom djelovanju još kao student (1927–1931) na ovom Fakultetu.
S druge strane i dalje je bilo bunjevačke mladeži koja je na studij išla u Zagreb. Zagrebački bunjevački studenti imali su i svoju udrugu – Hrvatski sveučilištarci. Kako je vlast gledala na njih, govori policijski izvještaj od 18. 3. 1926. godine:[21] „Imenovani su moralnog vladanja dobrog. Po svome političkom ubeđenju ova grupa bunjevačkih omladinaca spada u kolo onog dela Bunjevaca koji se nazivaju bunjevačkim Hrvatima i protivnici su sporazuma sa Srbima. Prilikom izbora na ovd. Pravničkom fakultetu pravnici – članovi toga osnivajućeg se udruženja, glasali su na listu mađarsko-federalističko republikansku, a koji su nazvali ‘nezavisno-liberalnom’. Politički su agilni i demonstrativno sudeluju na svim priredbama koje imaju čisto hrvatski–separtitistički karakter. Izgleda da su najbliži sadašnjoj Hrvatskoj Federalističkoj Seljačkoj Stranci.“ (Subotica,16.03.1926. Veliki kapetan Cvetko Horvat)[22]
Bunjevci, koji su činili oko 50% žiteljstva grada, međutim, imali su u međuratnom periodu iznimno mali broj visokoškolovanih intelektualaca. Njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, liječnika, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila 10%.
- SPOMENICI, MANIFESTACIJE
U Subotici je u međuraću bilo obilježavano nekoliko povijesnih datuma. Jedan, kojemu je država pridavala najveći značaj, bio je 13. studenog kada se slavio spomen na dan oslobođenja. Naime, toga je dana je 1918. na subotički kolodvor ušao vlak sa srpskom vojskom. Od 1926. godine, kada je donesena odluka Proširenog senata, 13. studeni obilježavao se kao gradski praznik. Održavane su svečane sjednice Senata i pojedincima dodjeljivana titula počasni građanin. Oko obilježavanja važnih povijesnih datuma bivalo je i nesporazuma. Iz prohrvatskih bunjevačkih krugova, primjerice, došla je želja za obilježavanjem 10. studenog, dana kada je grupa omladinaca postavila hrvatsku trobojnicu na Gradsku kuću. Mada je takav zahtjev podijelio subotičku javnost, na proslavi petnaestogodišnjice oslobođenja Subotice 1933. godine, po prvi put se na prvom mjestu spominje 10. studeni, pa potom 12. i 13. studeni. Na svečanosti su tom prigodom predane diplome počasnim građanima Subotice: Mihajlu Bodiju, Dragomoru Milojeviću, Vladislavu Krupeževiću, Milanu Atanackoviću, Anti Živuloviću, dok je Eduard Heriot svoju diplomu dobio u poslanstvu u Parizu.
Drugi datum velike povijesne težine bio je 1. prosinca, dan ujedinjenja i stvaranja nove države. Zabilježene su mnoge rasprave i na tu temu. Jedna od žešćih zbivala se 1928. godine u Proširenom senatu. U tada zaoštrenom političkom ozračju nakon ubojstva u beogradskoj skupštini, na prijedlog da grad Subotica posebice slavi taj datum, tada još na prohrvatskim političkim pozicijama, dr. Mirko Ivković Ivandekić bio je protiv. On se u raspravi zalagao za obilježavanje datuma iz 1779. kada je Subotica postala slobodnim kraljevskim gradom. Na to je dr. Milan Vukotić iz režimskog bloka istakao važnost 1. prosinca, rekavši da tim činom nije samo označeno puko stvaranje države, nego duhovno ujedinjenje te da Vojvodina mora cijeniti takav razvoj događaja. Žučno ga je napao Matija Išpanović, koji je uzvratio da Vukotić nikako ne može govoriti u ime Vojvodine, a raspravu završio Mirko Ivković riječima: „Vi ste ovdje stranac i niste ovlašteni da u ime Vojvodine govorite.“[23] Odluka da se u Subotici obilježava 1. prosinca ipak je usvojena glasovima većine.
Uklanjanje spomenika iz mađarskog perioda provedeno je temeljito. Na njihovo mjesto postavljani su novi, kakvi su odgovarali državnoj nacionalnoj klimi. Tako je s glavnog trga ispred Gradske kuće sklonjen spomenik bici kod Kaponje (s mitskom pticom turul), a 1927. postavljen spomenik tzv. Caru Jovanu Nenadu.[24] Tom prilikom formiran je poseban Odbor za podizanje spomenika u koji je imenovano nekoliko javnih ličnosti: Mijo Mandić kao predsjednik te prof. Aleksa Ivić i drugi. Među njih bio je odabran i odvjetnik Matej Jankač, no on je pismeno izrazio da ne želi prisustvovati niti sudjelovati u radu toga odbora! Čak je i Mijo Mandić izrazio spremnost da iz njega istupi, i to neposredno pred samo postavljanje spomenika 27. 11. 1927. kada je saznao da je natpis na postamentu na ćirilici. Napravljen je kompromis, pa je umetnuta i latinica.[25] 
Od velikih javnih zbivanja koja je inicirao režim, treba još istaknuti da je u mjesecu lipnju 1936., nakon velikih priprema i izgradnje novog stadiona, održana važna panslavenska i jugoslavenska manifestacija IV. pokrajinski sokolski slet, s mnoštvom gostiju, među ostalima i Milanom Stojadinovićem, predsjednikom Ministarskog savjeta.
S druge strane, od 14. do 16. kolovoza iste 1936. godine bunjevački Hrvati su priredili veliku i dobro posjećenu Proslavu 250. godišnjice dolaska jedne grupe Bunjevca i preuzimanja vlasti u Subotici.
- PRED DRUGI SVJETSKI RAT
U godinama pred rat težište aktivnosti sve se više prenosilo na političko polje. Subotički Bunjevci Hrvati nastavili su pratiti liniju koju diktiraju političke vođe iz Zagreba, ponajprije dr. Maček. To se ogledalo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkome području, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegova rođendana 1937. godine. No, reakcije lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajale. Tako su, primjerice, u travnju 1939. zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i u domu Seljačke sloge protiv počinilaca podnesene kaznene prijave.[26]
U predvečerje velikoga svjetskog sukoba sila, srpsko-hrvatske tenzije su nastavile i dalje tinjati. Pregovorima o promjenama državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković-Maček i stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo se ih umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim, pratili su subotički Hrvati ta događanja. Josip Vuković – Đido, kao vođa lokalnog HSS-a i predvodnik političkog organiziranja hrvatske zajednice, već u ožujku 1939. godine, nakon povratka iz Zagreba gdje se sastao i s dr. Mačekom, iznio je projekt budućeg sporazuma te počeo javno govoriti da će „Subotica otpasti od Srbije!“[27] Kako se to nije dogodilo, jer granice nove Banovine nisu obuhvatile srezove Batina, Darda, Sombor i Suboticu, narasla iščekivanja o promjenama koje bi ove krajeve vezale za Zagreb izazvale su kod vodstva subotičkog HSS-a, ali i većine Bunjevaca Hrvata, veliko nezadovoljstvo i strepnje. Kao reakcija na ta zbivanja kod protivnika HSS-a u Subotici jačao je trijumfalizam. U gradu je 4. 2. 1940. osnovana ispostava Srpskog kulturnog kluba (SKK) koji nije priznavao sporazum. Za predsjednika je izabran profesor subotičkog Pravnog fakulteta dr. Miodrag Aćimović. Već na osnivačkoj skupštini čule su se izjave da je ovo srpska zemlja te je potom tiskana i brošurica o Bunjevcima i Šokcima, koja na starom protuhrvatskom tragu pokušava potvrditi njihovo srpsko podrijetlo. Autor brošurice od 36 stranica bio je profesor srpskog jezika u subotičkoj državnoj gimnaziji „Aleksandar Martinović“. Napisi u lokalnom tisku išli su sve dotle da se predlagalo da HSS treba likvidirati, da nema smisla da ta stranka postoji u ovim krajevima, izvan Hrvatske! Unatoč tomu u siječnju 1940. godine, Josip Vuković – Đido boravi u Zagrebu(s.n.1940: 1) Tom prilikom daje izjave da granice Banovine nisu konačne te da će i Subotica, tijekom daljih dogovaranja o tom pitanju, biti uključena u njezin teritorij. Jednako tako, delegacija subotičkih Hrvata (Blaško Rajić, Josip Vuković – Đido, odvjetnici Mihovil Katanec, dr. Jankač) posjećuje Zagreb u travnju 1940. godine. U uzavreloj predratnoj atmosferi, koja se osjećala u čitavoj zemlji, pa i Subotici, napadi SKK na Hrvate postaju sve žešći. U Subotici su se čule prijetnje da „srpski narod neće dozvoliti da se održavaju hrvatski zborovi“ (s.n.1940:4).
- ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Nakon pritisaka mađarizacije, koja je ostavila teške posljedice, te po završetku rata i oslobođenju, nova srpska vlast u zamahu je ratne pobjede očekivala od Bunjevaca da bezrezervno poštuju vlast iz Beograda. A ispostavilo se da je umjesto mađarizacije, koja im je nastojala oduzeti jezik i identitet, sada na djelu srbizacija. Ona im je uskraćivala pravo na nacionalno opredjeljivanje, uporno ih pokušavajući svesti samo na subotički bunjevački identitet. Kako je među subotičkim Bunjevcima prihvaćana ta i takva nova državna ideologija?
Kako su oni u velikom postotku bili vezani za zemlju, živjeli po okolnim naseljima i salašima te bili uglavnom nepismeni, njihova je izolacija, kao i za vrijeme mađarizacije, predstavljala branu procesima asimilacije te utjecajima velikosrpske hegemonističke ideologije. Njome je bio zahvaćen tek manji broj Bunjevaca, a još manji je zdušno radio na njezinom daljnjem širenju.
Prihvaćali su je ponajprije školovani pojedinci iz malobrojnoga višeg staleža koji su time osiguravali mogućnost dolaska do posla u administraciji, prosvjeti, ali i napredovanja u politici. Većina njih školovala se te oblikovala svoj svjetonazor još u mađarsko doba. Takvi su bili braća Ivandekići, Imre-Mirko i Janoš-Ivan,[28] školovani u Budimpešti, oženjeni Mađaricama. Oni su i primjer napuštanja prohrvatske pozicije radi probitačne političke karijere. Ali bilo je i takvih, poput dr. Matije Evetovića, koji su se školovali i doktorirali u Zagrebu, pa opet, da bi dobili mogućnost napredovanja, stupali u redove radikala i tek tada se uspinjali na društvenoj ljestvici. Kod mnogih, međutim, njihove ranije stavove i očekivanja oslobađanja od mađarske vlasti nije mogla razbiti ni sumorna stvarnost niti različiti pritisci. Takav je bio Mijo Mandić, predratni borac za bunjevačke škule i narodnu stvar, učitelj i kulturni djelatnik. No, nije bilo uvjeta da se u krugovima gradskih činovnika ili učitelja zadrži netko tko, makar samo deklarativno, ne podržava režim i njegovu ideologiju.
Takva je bila sudbina i intelektualca, historiografa, književnika, poliglota koji je govorio sedam jezika, Petra Pekića,[29] zbog njegova djela Povijest Hrvata u Vojvodini, od najstarijih vremena do 1929. godine tiskana u Zagrebu 1930. godine. Mada je od 1926. radio tek kao pomoćni knjižničar u Gradskoj knjižnici, krajem 1929. dobio je otkaz. Obavještajni krugovi su ga zbog iznesenih stavova u knjizi ocijenili kao neprijatelja domovine.[30] Mada je i kasnije pokušavao vratiti se u službu, vrata su za njega bila zatvorena.[31] Iz njegove molbe za namještenje u 1932. godini saznajemo kako on gleda na to: „Vama je poznato da sam ja pet godina bio gradski bibliotekar i da sam tu svoju dužnost uvijek savjesno vršio. Međutim kada sam napisao Povijest Hrvata u Vojvodini neka lica iz mržnje i zlobe su utjecala na pok. gradonačelnika Ostojića da me zbog te moje knjige otpusti iz službe, što je on i učinio. Time je bačena ljaga na kulturnu Suboticu.“[32]
Sva glasovanja su bila javna: ubacivale bi se kuglice, a na izbornim mjestima uvijek je bilo lica zaduženih da broje i izvještavaju za koga su glasovali činovnici i učitelji uposleni u gradskim ustanovama. Slično je vrijedilo i za sve koji su željeli izgraditi političku karijeru služeći beogradskom režimu. To je i značilo da se znatno sužavao broj pojedinaca koji su se slobodno mogli odlučiti na djelovanje u oporbenim političkim opcijama te su oni mahom i dolazili iz tzv. slobodnih profesija, tj. iz krugova onih koji su imali zemljišne posjede koji su im osiguravali egzistenciju. Crkva, kao tradicionalni stup Bunjevaca, bila je snažno uporište njihovih prohrvatskh težnji.
Godine 1934. vojnoobavještajna služba sastavila je izvještaj o stanju među Bunjevcima. Kako se vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za naraslo prohrvatsko raspoloženje među njima pripisuje se doseljenim Hrvatima.
„Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na severu naše države, gde je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100 000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.“[33]
To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidnosti i uspješnosti poteza iz Zagreba krajem 1918. i početkom 1919. godine. Tada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima (Sekulić 2002:311).[34] Naravno, rezultata ne bi bilo bez oslonca na domaće ljude koji bi bili spremni angažirati se i vrijedno raditi unatoč klimi koju su razvijale vlasti.
LITERATURA
IVANIŠEVIĆ, Alojz. 2010. „Kao guske u maglu? Položaj Hrvatske u prvoj jugoslavenskoj državi. Između mita i stvarnosti“. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42 (1):305–354..
PEKIĆ, Petar. 1930. Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb: Zagreb: Matica hrvatska.
SEKULIĆ, Ante. 2002. „Hrvati iz južnougarskih područja u godinama od 1918. do 1920.“. U:
s.n. 1940. „Šta veli naš Bodo“.Bunjevačko žackalo, 21.02., 4
s.n. 1925. “Vádlókból vádlottak.” Bacsmegyei Naplo, 12. 03., 4.
s.n. 1940. „Organizatorni rad HSS Bačkoj.“ Subotičke novine, 26.01.1940., 1
IZVORI
POVIJESNI ARHIV SUBOTICA (POAS)
F:168.5.3.
F:176. 10.339.
F:275.50
F:228.78. 370/1928
F: 228.90. 201/1933
F:47. Gr. 994/926.
F:47. I 291/1925
F:47. IV 452/1933
F:47. Gr. 432/1925.
F:47. Gr 639/1925
F:47. Gr. 819/1926.
F:47. Gr. 368/926
F:47. Gr. 1281/1930
F:47. Gr. 1680/926
F:47. St. Pov 3/1929
F:57. 3584/1939
F:57.2311, 3616/1939
I 2874/1935
Zapisnik 1927-1928, 603 GP 18683/1928
NOVINE
Bacsmegyei Naplo, 12. 3. 1925.
Subotičke novine, 26.01.1940. br. 4.
Bunjevačko žackalo, 21.2.1940, br. 2:2.
Summary
THE INFLUENCE OF STATE PHILOSOPHY AND PRACTICE ON BUNJEVCI FROM SUBOTICA (1918 – 1941)
Within new state frames and borders, to whose scale they contributed by their large number, the Bunjevci from Subotica found themselves exposed to the state ideology and practice. Since this was based on imposing national, political and cultural hegemony, the ones that resisted this process caused a reaction of the implementing authorities. In accordance with this, two opposing sides were formed in the social life of Bunjevci. One side agreed with the implementation of such ideas and accepted them, specifically using names of Bunjevac origin to define their identity, while the other modified them by making a relation to Croatian ideology.
Keywords: Subotica, Bunjevci, ideology, local authorities, town mayors
STEVAN MAČKOVIĆ
Povijesni arhiv Subotica
RS 24000 Subotica, Trg slobode 1/3
[1] Dr. Mirko Kosić (Velika Kikinda, 27. 3. 1892. – Lugano, 1956.) najznačajniji je srpski sociolog između dva svjetska rata, predavao je na subotičkom Pravnom fakultetu do 1931. godine.
[2] Među političarima predvodnici su bili radikali Marko Jurić radikalski harambaša, kako je nazivan u štampi, i Antun Vidaković, a među kulturnim djelatnicima Mara Đorđević Malagurski, odvjetnici Alba M. Kuntić i dr. Babijan Malagurski.
[3] Dobro teoretsko obrazloženje ciljeva nacionalizacije dao je Jojkić, Vladan. 1931. Nacionalizacija Bačke i Banata, etno-politička studija. Novi Sad: Jovanović i Bogdanov.
[4] Povijesni arhiv Subotica (dalje POAS), F:275.50
[5] Ponekada je od imenovanja do preuzimanja dužnosti proteklo određeno vrijeme. Sve je zavisilo od trenutne političke situacije.
[6] Rezultati parlamentarnih izbora, od onih prvih 1921. godine pa sve do zadnjih 1938. godine, bili su korektivni kriterijum za proporcionalnu raspodjelu mandata na lokalnoj razini i to imenovanjem.
[7] Njegov prethodnik dr. Pleszkovich Lukács je imao bunjevačke korijene, ali je u potpunosti pomađaren.
[8] Dr. Ivo Milić (Kastva, 28. 6. 1881. – Zagreb, ? 1958.). Njegov sin, Andro Milić, učenik Gimnazije preminuo je 21. 11. 1922.
[9] POAS; F:47. Gr. 1281/1930.
[10] POAS, F:47. Gr. 994/926. U stručnom željezničkom kadru zadržalo se mnogo ne-Slavena, odnosno Mađara.
[11] Na mjesto otpuštenih dolazili su mahom slabije kvalificirani činovnici, ali nacionalno i politički podobni.
[12] Bilo je uobičajeno da se u prepisci lokalnih vlasti koristi ćirilica, ali i da se stranke potpisuju tim pismom.
[13] POAS, F:47. I 291/1925
[14] POAS, F:47. IV 452/1933
[15] POAS, F:47. Gr. 432/1925. Novine Bacsmegyei Naplo 12. 3. 1925. Raci (srp. Раци, mađ. Rác, Rácok, njem. Raizen, eng. Ratzians, Rascians, lat. Rasciani) bilo je ime što su ga sve od srednjeg vijeka koristile njemačke i mađarske vlasti, kao i njihovi povjesničari, za označavanje južnih Slavena. To se uglavnom odnosilo na Srbe.
[16] POAS, F:47. Gr 639/1925
[17] POAS, F:47. Gr. 1680/926
[18] U 1928. godini studenti, njih osmero, svi Srbi, dobili su 8 državnih stipendija u mjesečnom iznosu od po 500 dinara. POAS, F:228.78. 370/1928
[19] POAS, F: 228.90. 201/1933
[20] POAS, F:168.5.3. evidencija službenika
[21] Dopis MUD velikom županu, 14. 4. 1926. Kako Pravila Udruge Hrvatskih sveučilištaraca nisu bila odobrena, Ministarstvo naređuje se da postupi po Zakonu. POAS, Gr. 819/1926.
[22] POAS, F:47.Gr. 368/926.
[23] POAS, Zapisnik 1927-1928, 603 GP 18683/1928
[24] Spomenik je uklonjen 1941. a postavljen ponovno 1991. godine.
[25] Pri vrhu je stajalo latinicom: Jovan Nenad, niger homo, 1527–1927, a niže ćirilicom Tvoja je misao pobedila. Godine 1991. spomenik je ponovno postavljen bez latinična natpisa.
[26] POAS, F:57. 3584/1939.
[27] Politički zbor Udružene Opozicije na Šebešiću, POAS, F:57.2311, 3616/1939.
[28] Ing. Ivković Ivandekić Ivan (26.05.1882. – 6.11.1968.) Imao je suprugu Maria Repás rodom iz Segedina. Raniji starješina Hrvatskog sokola i ĉlan HSS, čim je pretendirao na položaj prvog čovjeka grada, morao je
pristupiti nekoj od režimskih stranaka.
[29] Petar Pekić (Gornji Sveti Ivan, Mađarska, 1896. – Zagreb, 1965.) bio je bački hrvatski povjesničar, slavist i književnik.
[30] POAS, F:47. St. Pov 3/1929
[31] Kako nije uspijevao da dođe do stalnog posla u Subotici, on se pred rat preselio u Zagreb.
[32] POAS; I 2874/1935
[34] To jezgro aktivista na planu širenja hrvatstva na ovim prostorima činili su: Mihovil Katanec, Ladislav Vlašić, Vinko Žganec, Stjepan Gabrić, Dragan Mrljak, Miroslav Mažgon i drugi.
subotickaistorija 