Naco Zelić, Hrvatsko proljeće i bački Hrvati, Matica hrvatska ogranak Subotica, Subotica, 2009. (prikaz)

http://www.zkvh.org.rs/index.php/dogadjanja/event/17-predstavljanje-knjige-hrvatsko-proljee-i-baki-hrvati

NACO ZELICPred javnošću se 2009. godine, u nakladi Matice hrvatske ogranak Subotica, pojavila  ova malena knjižica od 60 stranica. Unatoč tomu, ona nije u nesrazmjeru prema povijesnom značenju događaja i procesa kojima se bavi, njena specifična težina je vrlo velika, sažeta je i bogata informacijama. Time je inače vrlo razuđena bibliografija o hrvatskom proljeću, obogaćena uradkom koji iz specifičnog – bačkog, subotičkog ugla, pisana perom jedinog živućeg aktivnog sudionika „prve linije“ proljećara sa ovih prostora,  promatra i ocjenjuje ta zbivanja. Takvih pokušaja je do sad bilo malo, te joj i to podiže vrijednost i značaj.

Riječ je o historiografsko memoarskom djelu, solidne znanstvene metodologije, gdje se autor nije oslanjao samo na svoja sjećanja nego ih je, koristeći dostupno izvorno gradivo, tiskovine i literaturu, uspješno potkrijepljivao. U cjelovitom rekonstruiranju tih zbivanja, problem predstavlja i to što arhive nekih od državnih represivnih organa do danas još nisu otvorene, te neki elementi i nadalje ostaju zatamnjeni.

Sama knjiga je struktuirana hronološki. Uvod govori o djelovanju bačkih Hrvata nakon 1918. godine, slijedi osvrt na period 1945.-1968., a središnji dio je posvećen zbivanjima do 1971. i progonima koji su nastali nakon toga.

Stara je i poznata teza da se neke stvari u povijesti ponavljaju. Može se dodati da oni narodi i nacionalne skupine koji nisu u stanju da iz toga ništa nauče i promijene, kao da su osuđeni da ih vječno ponavljaju u drugim okolnostima. To se odnosi i na bačke Bunjevce. Mada obitavaju na ovim prostorima više od tri stoljeća, starosjedioci su u pravom smilsu te riječi, nikada se nisu izdigli da oni budu ti koji upravljaju  i gospodare, više da su bili dobre sluge ili saveznici vladajućim narodima, prvo Mađarima zatim Srbima, trpljeni češće, tolerirani ili pak priznati kao samosvojni subjekt, rjeđe. Time je kod njih razvijana, s jedne strane težnja da se uklope, nerijetko time i utope u vladajuću maticu, ideologiju, naciju, a s druge strane, htijenje da sačuva i zadrži ono izvorno, jezik, običaji, vjera. Međutim, insistiranje na prostom čuvanju imena Bunjevaca, kojem i danas svedočimo, ipak se nije pokazalo učinkovitim za njihovu samobitnost.

Zbog toga je trebalo mnogo snage da se ono nacionalno u njima prepozna, oformi i iskaže kao hrvatsko. To se u većoj mjeri zbiva s ulaskom u novu južnoslavensku kraljevinu, izazivajući stalne negativne rekacije režima. Tek sa okončanjem rata 1945., bude se nade da se takav položaj mijenja na bolje. Tadašnje priznavanje hrvatstva Bunjevaca ipak nije u konačnici rezultiralo očekivanim rezultatima, te se kraj šestdesetih godina sa talasima  buđenja Hrvatske i hrvatstva, koji zapljuskuju i bačke Hrvate, dočekuje kod njih sa nemalim nadanjima. No, krah hrvatskog proljeća ostavlja ih, i pored nekih dostignuća na kulturnoj razini, u vrlo teškom i podređenom položaju. U tom svjetlu, porazna je sama činjenica koja svjedoči o broju onih koji su šikanirani, proganjeni, sklanjani, napuštali svoje domove i odlazili u Hrvatsku. Takva je je bila i autorova sudbina.

Knjiga bi trebalo da bude korisna za naše mlade naraštaje. Historija, kako je to zabilježeno od Herodota, a povrđivalo se od tada, ima snažnu pedagošku funkciju. Mlade ona  još može usmjeriti, podučiti i promjeniti. Stariji u njoj samo pronalaze potvrde za svoje stavove i uvjerenja. Nadamo se da će i čitatelji ove Zelićeve knjige pronaći u njoj upravo to.

Stevan Mačković

Oglasi