http://www.mh-subotica-klasje.com/
http://www.mh-subotica-klasje.com/downloads/klasje-01-04-2017.pdf
Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima 2013_109-132
Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944-1946)
Uvod
O stradanjima civila u Vojvodini u periodu nakon oslobođenja i ulaska partizanskih i ruskih vojnih jedinica pisano je relativno mnogo[1]. Ogromna većina te literature je na mađarskom jeziku i obrađuje u prvom redu mađarske žrtve. Najčešće je u fokusu bilo pitanje utvrđivanja ukupnog broja žrtava na široj teritoriji, Vojvodine, Bačke ili pojedinih naselja. Tako je i problematika subotičkih žrtava u njima obrađivana u sklopu širih sagledavanja.
U zadnjem periodu sazrijevala je i povoljnija politička i društvena klima koja je nakon pola stoljeća dozvoljavala da se te tamne stranice povijesti istražuju i učine dostupnim široj javnosti. O snaženju takvih političkih stremljenja svjedoče i akti izvršnih vlasti usmjerenih u tom pravcu. Tako je 2001. godine Skupština Autonomne pokrajine Vojvodine formirala Anketni odbor za istraživanje istine o događajima u Vojvodini od 1941. do 1945. kome je za cilj postavljeno stvaranje popisa stradalih.[2] Slično tome, 2009. godine Vlada Republike Srbije donijela je odluku o osnivanju Državne komisije za pronalaženje i obeležavanje svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle oslobođenja 1944. Kao plod takvih nastojanja su nastale i rasle baze podataka o stradalim licima.[3] Posebno se svojim aktivnostima i rezultatima značajnom pokazala Međuakademijska komisija za istraživanje žrtava 1941-1948. koja je formirana na inicijativu mađarskih stranaka iz Vojvodine.[4] Ona je istodobno plod dobre suradnje dvije države, Srbije i Mađarske koje su odredile u okvirima svojih akademija znanosti posebne timove istraživača da se temeljito bave tom temom[5]. Ova Međuakademijska komisija koje je započela s radom 2011., ima svoj zvaničan sajt, internet prezentaciju[6]. Tamo su navedena ne samo imena žrtava nego i podaci, datum rođenja, zanimanje itd. svih stradalih ljudi, svih nevinih žrtava bez obzira na nacionalnu pripadnost. U toj bazi podataka trenutačno (prosinac 2013.) ima 80 723 lica.
S druge strane, neki publicisti, novinari pa i profesionalni povjesničari podlegli su senzacionalizmu i plasirali prenapuhane, netočne ili nedovoljno utemeljene procjene o ukupnom broju stradalih[7].
O žrtvama sa teritorije Subotice postoji i objavljena knjiga Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine[8], gdje su autori poimence naveli sve žrtve do kojih su došli u svojim istraživanjima, od početka rata do 1945. godine. Pobrojano je ukupno 7032 lica. 
Tema o civilnim žrtvama toga perioda među bunjevačkim Hrvatima je gotovo u potpunosti neistražena[9]. U skupnim podacima autora Jovana Mirkovića[10] o žrtvama u period 1941-1945., za teritoriju Bačke i Baranje navodi se da samo 43 stradala Hrvata i 165 Bunjevaca!
Samo uz otvaranje ove teme uz dalje i dublje istraživačke napore, kako na pronalaženju , odnosno prikupljanju izvora, na pr. fonda BIA u Arhivu Srbije, ali isto tako i onih usmenih, t.j. kazivanja srodnika žrtava, a zatim njihovu obradu, može se očekivati napredak i njeno potpunije sagledavanje. Ovaj uradak, samim time što poimenično navodi stradala lica, uz navođenje izvora, ima za cilj dati potjecaj u tom pravcu bez pretenzija davanja konačnih prosudbi ili ukupnih brojki o žrtvama. O njima će se moći suditi tek u daljoj perspektivi.
Oslobođenje 
Subotica je oslobođena sedam mjeseci prije kraja rata. U skladu s razvojem na bojišnici, napredovanjem Crvene armije iz Banata u Bačku, okupacione snage zajedno sa dijelom činovništva u gradu se od početka listopada 1944. godine pripremaju za evakuiranje i povlačenje. Jedinice Crvene armije stigle su pred Suboticu 8. listopada u 6 popodne, i zaposele sve prilazne puteve. U jednoj kući, na kraju Malog Bajmoka, Rusi su smjestili svoj štab. Sutradan 9. listopada, do njih su stigli pripadnici subotičkog partizanskog odreda predvođeni komadantom Jovanom Mikićem Spartakom. Glavnina okupacionih snaga napušta vlakom Suboticu, a partizani i crvenoarmejci kreću da zauzmu upravo glavni kolodvor. O samom činu napada na njega, malu ilustraciju koja baca drugačije svjetlo (na revolucionarno romantičarski pogled koji je dominirao pedesetak godina) , daje svjedočanstvo jednoga od onih sudionika koji su bili u prostorijama kolodvora.[11] To je bio Geza Varga koji je rođen 13.1.1922. godine. Mati mu je bila Janja[12] Lovaš (r. 1879.). Stanovao je na Radanovcu, broj 85. Po zanimanju je bio željeznički radnik – manevrista. Ne znamo detalje kako je preživljavo ratne godine, ali se može pretpostaviti da ih je proveo u službi na železnici. U trenutcima napada partizanskog odreda na kolodvor Geza je bio na poslu. Kako u postupku svjedoči njegov kolega, nalazio se …u prostoriji Željezničke stanice gde se raspoređuje manevar. U istoj sobi bilo je i mađarskih i nemačkih vojnika. Uveče su partizani napali stanicu i došlo je do žestoke pucnjave. Od nas koji smo bili zabijeni u toj prostoriji, ranjeno je više lica, a nekoliko njih je poginulo. Varga Geza se nalazio neposredno pored mene oko 2. metra udaljen. Video sam kada ga je pogodio jedan metak i kada se srušio. Ne sećam se u koji deo tela je ranjen, ali znak da je ležao u velikoj lokvi krvi i nije davao više nikakve znake života. Borba je trajala još otprilike čitav sat. A tom prilikom sam ranjen i ja. Kasnije su me odveli zajedno sa ostalima, a Geza i još neki leševi su ostali u toj prostoriji, tako da ne znam šta se kasnije s njim desilo. Dodajem još da smo u velikoj gužvi gazili preko tela Geze, ali više nije dao nikakve znake života. Više ga nisam video.“[13] Oslobodioci su uspješno zauzeli kolodvor, ali uz poginule i na njihovoj strani, Jovana Mikić Spartaka, Tivadara Felegija i četiri crvenoarmejca. No, već toga dana bilo je žrtava i među civilima. Tako je na pr. slučajno pogođena Katica Letić, a bilo je žrtava čak i među bolesnicima iz Bolnice, ubijen je pacijent koji je toga dana u donjem rublju pobjegao sa lečenja u živčanom odjelu.[14]
Sa oslobađanjem Subotice završena je samo jedna etapa rata. Sam završetak ratnih sukoba je bio još daleko. I na ovom području ratni pobednici demonstriraće dalje snagu svoga oružja, ali ovoga puta samo na zatečenim civilima.
Nova narodna vlast (Vojna uprava, Komisija za utvrđivanje zločina)
Narodnooslobodilački odbor u Subotici (NOO), kao karakterističan revolucionarni organ narodne vlasti, formiran je još prije promjene vlasti, i djelovao je prvo u ilegali. Već prvoga dana po oslobođenju 11.11.1944. godine u svečanoj vijećnici Gradske kuće održana je njegova sjednica. Tom prilikom je na mjesto gradonačelnika izabran Lajčo Jaramazović, koji će od 20. listopada nastaviti da vodi to tijelo ali kao predsjednik NOO Subotica. Ubrzo će ovaj civilni organ vlasti pasti u drugi plan i zadržati samo savjetodavnu ulogu odnosno izvršavati naredbe i uputstva vojnih organa. Jugoslavensko vojno, političko vodstvo, među kojima i vojvođanski komunisti, sudili su tako da su novi organi vlasti u novoosvojenim, mnogonacionalnim regijama Vojvodine preslabi, zato su predložili uvođenje vojne uprave na teritoriji Bačke, Banata i Baranje (uredbu je vrhovni komandant Josip Broz Tito potpisao 17. oktobra 1944.), što je bez sumnje značilo militarizaciju vlasti…[15] Tako je došlo do formiranja Vojne uprave na teritoriji Banata, Bačke i Baranje, a koja je ukinuta 27. siječnja 1945. godine, s tim da je naredba stupila na snagu 15. veljače 1945. godine.
Na čelo Vojne uprave je bio postavljen general-major Ivan Rukavina, koji je direktno bio odgovoran Vrhovnom komandantu, maršalu Titu. Vojna oblast za Bačku i Baranju bila je podeljena na pet komandi područja, jednu je činila teritorija sreza Subotice sa okolnim naseljima. Ona se dijelila na Komande mjesta, Subotice, Bačke Topole i Sente. Sve mjesne oružane straže od tada su nosile naziv Narodne straže i nastavile da djeluju u okvirima Vojne uprave i pod njenom komandom.
Na čelu Komande gradske narodne straže Subotica nalazio se Lajčo Klein.
Tako i u Subotici u ruke Vojne uprave prelazi sva izvršna i sudska vlast.
Sudsko tijelo koje pokrivalo ovu teritoriju bio je Vojni sud vojne oblasti za Vojvodinu JA, za komandu subotičkog područja.[16] U njegovom vijeću sudili su kapetan Jovan Njaradi ili Mladen Batak, kao predjedavajući te borci Branko Ostojić i Rade Drakulić dok je sudski isljednik bio Uroš Župunski.
Kao i u drugim evropskim državama, ovdje je, zbog nedela izvršenih u toku rata, javno kolektivno izrečena krivica Nemaca, dok su Mađari u zvaničnim govorima dobili od ovog blažu ocenu (svi Mađari nisu mogli odgovarati za Salašijeva i Hortijeva dela), iako je prvih meseci dominiralo mišljenje o neophodnosti odmazde prema Mađarima, i to u duhu sentence Za sve ćemo vam naplatiti, kao i mišljenje o njihovoj kolektivnoj odgovornosti.[17]
U istoriji Mađara Delvideka najtragičnija su bila bezrazložna pogubljenja izvršena nakon promene imperije, masovna ubistva i još hladniji dani, nakon kojih nije sledila zvanična istraga nego višedecenijska, politički naređena ćutnja. Istoriografija ovog pitanja je veoma interesantna, jer ono predstavlja tipičan primer za to na koji način jedna vlast eufemizira svoja zlodela.[18]
Cilj odmazde koje je dovela do masovnih komunističkih zločina bilo je uništavanje svih mogućih i potencijalnih neprijatelja u poslednjoj fazi rata, istiskavanje političkih protivnika iz vlasti, odnosno učvršćivanje novih, slabih državnih organa psihologijom straha.
U tom periodu vršena su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, dolazilo je do smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, odvođenja na prisilni rad i drugih oblika masovnoga fizičkog i psihičkog terora; bilo je progona na etničkoj i vjerskoj osnovi…
Represija uključuje smaknuća, zatvorske kazne, protjerivanja, oduzimanje imovine, zabranu političkog djelovanja i društvenu marginalizaciju razoružanog neprijatelja te političkih protivnika. Imala je nekoliko bitnih uzroka koji se međusobno isprepliću: pobjedu u ratu, izgradnju i obranu države i nacija te socijalističku revoluciju. Drugim riječima, rat je bio glavni uzrok odmazde i osvjete ratnih pobjednika.
Po uvođenju Vojne uprave, na čelu Komande Područja Subotica nalazio se Borislav Štrbački. Zemjenik mu je bio Boško Grujić, komesar Eugen Njaradi. Na čelu Komande mjesta Subotica nalazio se komadant Danilo Kravić, a njegov zemjenik je bio Matija Poljaković dok je komesarsku dužnost obavljao Blaško Stražarković.
Prostorije na našla u tzv. Žutoj kući. Tamo su na ispitivanje dovodili uhapšena lica.
Paralelno sa učvršćivanjem novih vlasti, odvijao se i proces promjene imovinsko pravne strukture društva, sekvestracije, eksproprijacije, konfiskacije i drugih mjera, kojima je oduzimana nepokretna imovina Njemcima, ratnim zločincima i pobjeglim licima, t.j. svim državnim neprijateljima i ona stavljana pod državnu upravu.
U Subotici u prvim danima nakon oslobođenja, lagano se uspostavlja režim svakodnevnog života. Vlastima su u tom pogledu bila važna pitanja usmjerena na ishranu i snabdijevanje stanovništva.
Ali u to doba dešava se i val još hladnijih dana. On u Subotici traje od ulaska oslobodilaca, a najžešći je od kraja listopada do kraja godine, kada strada najveći broj osumnjičenih civila, ratnih zločinaca. Jedna od lokacija na kojoj su vršene egzekucije, streljanja bila je između senćanskog groblja i bivše Mačkovićeve ciglane.[19] Usmrćene žrtve su polagane u masovne grobnice.
Osumnjičena lica su privođena, odvođena na saslušavanje. Najčešće se to dešavalo u noćnim satima. Nisu sva streljana nakon toga. Lica odvođena u Suboticu ispitivana su i u zgradi tadašnjeg Sreskog suda.
Više dokumenata upućuje i na to da su u mnogim slučajevima preki vojni sudovi tek nakon pogubljenja, na izričito uputstvo iz centra, kreirali presude, koje su upućivale na ratne zločine koje su pogubljeni počinili. Uredbe, zakoni iz tog vremena omogućavali su da je ratnim zločincem, neprijateljem naroda, neko mogao biti proglašen i na osnovu usmene prijave, a predočenje dokaza o tome naročito krajem 1944. se moglo zanemarivati.
Mjesta njihovog sakupljanja bile su i kasarne, konjička i artiljerijska, na Palićkom putu.[20] Mnogobrojni su slučajevi da su uhapšeni od bolesti preminuli u tim uvjetima. Tako Stipan Pejić r. 1921., bajmočki stanovnik, bivši mađarski vojnik, biva zarobljen, i travnja 1945. je viđen upravo u kasarni, a kada ga je mati htela vidjeti idući put, neki poznati su viknuli da je Pejić Stipan umro.
U Bajmoku je velika racija izvedena 2.11.1944. godine, i u njoj su uhapšeni mnogi sumnjivci, u prvom redu preostali Njemci.[21]
Uhapšene Žedničane (3.11.1944.) zatvarali su u Bajmočkoj školi. Neki od njih su prošli ispitivanja te se vratili kućama, a neki ne!
U cilju prikupljanja podataka o zločinima u prethodnom periodu i u Subotici se formira Posebno povjerenstvo. Za teritorije Bačke Topole i Sente formirane su posebne mesne komisije. U Subotici je djelovao Odbor mesnog povereništva za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača[22] kao i ekspozitura Anketne komisije pri Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Kao isljednici koji su obavljali saslušanja javljaju se odvjetnik Filipović Albe, Sever Zvekić, Engler Jovan, dr. Orčić Franjo
Taj Odbor čije je rad intenziviran s uvođenjem Vojne uprave, imao je 8 članova.[23] Na čelu mu je bio Vasilije Nikolić kao predsjednik, Ljubinka Zvekić kao član odbora i pomoćnica predsjednika, Branislav Mirković kao statističar, dr. Vojislav Šimon i Branko Pakaški kao prevodiloci[24] itd. Na drugom zasjedanju Gradskog NOO 14.10.1944. pod točkom pet, izlagao je sudac Laza Vuković i pročitao oglas koji će se uputiti narodu da prijavi ratne zločince i špijune.
Prijedlog je prihvaćen jednoglasno.[25] Nakon toga NOO upućuje odbor za ispitivanje ratnih zločinaca, da je isti odbor dužan samo prikupljati material, i dostaviti isti nadležnim vojnim vlastima, odnosno vojnom sudu. Odboru se stavljaju na raspoloženje tri tipkačice.[26] Oglas se pojavio sa datumom 31.10.1944. godine. U njemu je stajalo: U trenutku kada je Subotica oslobođena i okupator proteran Narodno-oslobodilački odbor grada Subotice u želji da svakog narodnog neprijatelja i ratnog zločinca postigne zaslužena kazna, poziva sva ona lica koja znaju da je izvršen kakav ratni zločin, da ovo prijave pismeno ili usmeno ovom Odboru (gradska kuća I sprat broj 42) ili svom Kvartovnom odboru. Ratnim zločincima smatraju se naročito oni koji su za vreme okupatorske vlasti narod posredno ili neposredno ubijali, zlostavljali i pljačkali, osim toga oni koji su služili okupatoru kao špijuni i došaptači, koji su izdavali narodnu borbu i Narodnooslobodilački pokret i bili u dosluhu sa okupatorima, fašistima i drugim neprijateljima naroda; kao i oni koji skrivaju ratne zločince i pružaju im pomoć da izbegnu zasluženu kaznu; konačno, ratni zločinci su i oni, koje Narodni sudovi i Narodno-oslobodilački odbor grada Subotice proglasi za takve. Dalje je zaprećeno da će biti kažnjeni i svi oni koji imaju saznanja o zločincima a ne prijave ih, kao i da anonimne prijave neće biti razmatrane, a da će oni koji lažno prijave – biti strogo kažnjeni.
Ivan Tešić se u kasnijim sjednicama javljao kao referent po pitanjima tog odbora, pa je 21. listopada prijedložio se odboru povjeri i saslušavanja svjedoka kao i isleđivanje, ali je odlučeno da se ostane pri dotadašnjem uputstvo, t.j. da to rade vojne vlasti. Kao problem, na sjednici 24. istog mjeseca on se žali da prijave slabo stižu, do sada jedva oko 20, te ovo pripisuje tome da su mnogi nezadovoljni sa samim konstituisanjem ovog odbora. Da bi se poboljašalo prikupljanje podataka o učinjenim zločinima, članovi mesnog odbora Komisije za utvrđivanje zločina išli su od kuće do kuće do kraja siječnja 1945. godine i na taj način upotpunili evidencije.[27]
U postupcima prikupljanja podataka, oštećeni su saslušavani, zapisnički su uzimane njihove izjave, popunjavani su obrasci prijava. Na osnovu tako prikupljenih smernica, sastavljani su spiskovi osumnjičeni, koji su zatim privođeni odnosno hapšeni. Slijedilo je njihovo saslušavanje, da bi neki bili puštani kućama a krivci likvidirani. Pojam zločina je bio vrlo rastegljiv i imao je opravdanja kako u ideloško klasnom tako i nacionalnom pogledu. Ratnim zločinom se smatrala bilo kakva saradnja sa okupatorima, kolaboracija, služba u državno-političkim formacijama koje su oformljene u ratnom periodu, u organima koji su delovali na teritoriji koji su priključeni drugim državama, u oružanim tijelima…
Prijave su oštećeni podnosili i u 1945. godini. Veliki broj prijavljenih zločinaca je već pre toga bio likvidiran.[28] U obrascu prijave tražili su se podaci o zločincu, žrtvi zločina, gdje je izvršen zločin, vrsti zločina, materijalnoj šteti. Zločinac je, kako stoji u prijavama, mogao biti izvršilac, saučesnik, naredbodavac, podstrekač, itd.
Jednu prijavu podneo je i Blaško Rajić, protiv mesara Horvat Stipana, velokog Mađara, turuliste i sve ostalo, koji ga je terorisao i tukao.[29]
U slučaju proglašenja umrlim Franje Gabrića[30], koji 1960. podine pokreće njegova supruga Roza r. Pokornik, ona svedočeći o njegovom nestanku navodi: Moj muž Gabrić Franjo odnešen je od Narodnih vlasti 29 oktobra 1944 godine u Konjičku kasarnu, te se od toga vremena uopšte više nije javio…[31]. Postupak je sproveden, svjedoci saslušani, na objavljen oglas u Službenom listu FNRJ kojim se pozivaju nestala lica da se jave Sudu, kao i sva druga lica koja ma šta zanju o nestalim licima ili njihovom životu…nije se javio nitko i Franjo je proglašen umrlim. U ovom, kao i mnogim drugim sličnim slučajevima, uočljiv je konspirativni element u egezekucijama, koji je nužno rezultirao nedostatkom komunikacije među tijelima i organima vlasti u pogledu razmijene informacija o pogubljenim licima. Mada u izvorima, fond BIA koji se čuva u arhivu Srbije i fond 183 koji se nalazi u Arhivu Vojvodine, tragovi o evidentiranja sudbine Gabrić Franje govore da se ona tretirao kao ratni zločinac i da je zbog osuđen na smrt, o tome nikavih saznanja, a još manje dokumentiranih potvrda nisu imale ni njegova obitelj a ni organi narodnih vlasti. Surova odmazda koja je rezultirala prolivanjem krvi zločinaca sigurno je imala efekat upravo kakav su nove vlasti očekivale. Obiteljima kojima se u tim još hladnijim danima bližnji nisu vratili, moralo je biti jasno da su oni odabrani da bi platili cijenu osvete pobijednika prema poraženima, i time na njima ostavili neizbrisive tragove krivnje, nemoći, straha i užasa. Nedostatak validnih dokumenata o njihovom kažnjavanju streljanjem posljedica je ratnog stanja[32] kojim se pravdalo takvo djelovanje.
Zlodela činjena od ulaska mađarskih trupa, dolazila su na naplatu. Uočljiva je snažna linija obračuna na nacionalnoj i ideološkoj liniji. Kao što su se na najžešćem udaru 1941. našli Srbi, kolonisti, tako u novoj situaciji oni vraćaju dugove i prednjače po broju prijava. Naravno, i kod Bunjevac Hrvata bilo je primjera da su zdušno prihvatili Mađare kao oslobodioce, pa su se tako neki, malobrojni, aktivno uključivali u njihov okupacioni sustav, čineći razna zlodela, a neki drugi potuno asimilovali i pomađarivali svoja imena. Prijave, odmazda, kazne, likvidacije nisu zaobišli ni njih.
Crtica iz demografije poraća
Komanda vojne oblasti za Bačku i Baranju tražila je od Komande mesta Subotica stanje odnosa slavenskog prema neslavenskom stanovništvu i dobila 23. studenog 1944. Izvještaj o kretanju broja stanovnika, baziran na popisu 1931. i procenjenom stanju nakon oslobođenja.[33] Po tom izvoru iz 23.11.1944. gdje se za potrebe Komande mjesta navodi demografsko stanje subotičke populacije operiše se podacima da je 1931. godine bilo 100 058 stanovnika a da ih je u tom trenutku 90 375. Gubici su najizraženiji kod Jevreja, gdje ih od 3739 ostalo samo 120[34]. Kod Bunjevaca Hrvata se od 44 712 računalo da ih je ostalo 42 780.
Odmazda (Vea victis)
Novu političku elitu držao je na okupu i osećaj da se napatila za svoju vlast, a taj osećaj nije bio za potcenjivanje, te je ona, kao i svi koji su patili boreći se za novi poredak (ali samo oni), smatrala da ima pravo na odmazdu i da joj pripada nadoknada za podnete žrtve. Pojam kolaboranta, izdajnika i fašiste nije bio pravni, već kategorija koji je mogao imati bezbroj značenja. Prilikom pozivanja na odgovornost ratnih zločinaca, taj pristup je dobio međunarodnu potporu saveznika[35].”
Od prvih dana nove vlasti, njemačko i mađarsko stanovništvo bilo je izloženo masovnim ubistvima, zlostavljanjima, hapšenjima, silovanjima i pljački. Nakon tog prvog udara odmazde, vlast pazila na to da ona ne postane destabilizirajući činilac. Sam Tito je plasirao rigidan stav o odmazdi: ona nije bila uperena protiv jednog naroda ili narodnosti, nego protiv svih onih koji su, po filozofiji pobednika, bili kolaboranti i, po njegovoj oceni, predstavljali opasnost za uređenje novog društvenog i političkog sistema.
Odmazdu su definitivno sprovodile jedinice za zaštitu države, odnosno Ozna (Odeljenje za zaštitu naroda)[36], ali su u njoj učestvovale i regularne partizanske i ruske jedinice. U ogromnom broju slučajeva riječ je bila o ubistvima bez presude.
U sustavu organiziranja vlasti i rješavanja problema naseljenih za vrijema rata kao i domaćih Njemaca folksdojčera prišlo se formiranju logora te se oni uspostvaaljaju i na području subotičke opštine. Logor za sekeljske Mađare nalazio se u zgradi Uboškog doma pored gradske bolnice[37]. Njemce koji su se još zatekli u danima nakon oslobođenja ulogorisali su u Sekiću, ili slali u druge logore po Vojvodini.[38]
Statistika stradanja
Ako se podaci iz Imenika[39] analiziraju po shemi, dobijaju se rezultati:
| Broj žrtava Bunjevaca Hrvata (po Imeniku) | |||||||||||||||
| Kao honvedi | u partizanskim jedinicama | na prinudnom radu, logoru | likvidirani od NOVJ | od bombardovanja | ostalo | u Jugoslavenskoj vojsci | od Mađarske vojske, ili drugih okupacionih snaga | ||||||||
| Bunj. | Hrvata | Bunj. | Hrvata | Bunj. | Hrvata | Bunj. | Hrvata | Bunj. | Hrvata | Bunj. | Hrvata | Bun. | Hrvata | Bunj. | Hrvata |
| 27 | 214 | 9 | 385 | 15 | 200 | 2 | 82 | 12 | 33 | 7 | 13 | 1 | 41 | 7 | 57 |
| Svega
– 241 |
– 394 |
– 215 |
– 84 |
– 45 |
– 20 |
– 42 |
– 64 |
||||||||
| Ukupno 1105 (80 Bunjevaca, 1025 Hrvata) | |||||||||||||||
Broj likvidiranih iznosi 84 dok je po ovom istraživanju on nešto veći i iznosi 117.
Žrtve
U literaturi o Subotici u Drugome svjetskom ratu i poraću, među istraživačima nema znatnijih razilaženja, ali postoje ozbiljne dvojbe oko broja stradalih i žrtava prema nacionalnoj/etničkoj i ideološkoj/vojnoj pripadnosti, kao i prema mjestu i okolnosti smrti odnosno počinitelju.
U ovome uratku žrtvama se podrazumijevaju samo civili stradali nasilnim putem, likvidirani, streljani i preminuli drugim nasilnim načinima.
Kriterij za određivanje nacionalne pripadnosti je osjetljivo pitanje. U Hrvate su ubrojani oni koje sam izvor tako navodi ili ako se na drugi način to nepobitno može utvrditi, ali i onda ostaje procenat onih stradalih lica kod kojih to nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Čest slučaj je da su u nekim ranijim evidencijama svrstavani u Mađare.
To se vidi na pr. Mate Marjanović, rođen u Subotici 1904., bez podataka o roditeljima, stradao -likvidiran u jesen 1944., koje je nacionalnosti?[40] Poseban je slučaj kod lica koja su mađarizirala imena, poput liječnika dr. Krmpotić/Kocsándi/ Daniela.[41] On je prekinuo sa liječničkom praksom još 1929. ali se po ulasku mađarskih trupa aktivirao i obavljao funkciju gradskog Iiječnika, odnosno liječnika zatvora u tzv. Žutoj kući. I protiv njega je bilo podnošenih prijava, tako ga Radoje Blagotić, pukovnik u penziji optužio da je ga je trovao nepoznatom supstancom kada je bio pritvoren[42] a Ilija Šibalić optužuje da predvodio mađarske vojnike koji su opljačkali tvornicu kruha.[43]
Upravo zato, poimenični spisak sa osobnim podacima pomaže da se to pitanje raščisti. Svjedočanstva onih koji su u rodbinskim vezama sa popisanima uz druge nove izvore trebala bi dodatno osvjetliti tu temu.
Načini stradanja
Formulacije koje se sreću u sudskim izvorima[44], poput odveden iz svoga stana, nestao za vreme ratnih operacije u ovim krajevima, značile su za ta lica sigurnu smrt.
Pogibije nakon oslobođenja bile su i od bombardovanja.Tako je 18.1.1945. stradala Vojnić Zelić rođ. Budimčević Kristina, domaćica, kćer Ivana, r.1860. Subotica, Hrvatica[45]. Sličnu sudbinu imao je i Blaško Nešić, koji je stradao u bombardovanju Subotice 4.2.1945.[46]
Ginulo se nesretnim slučajem.Tako je na pr. 10. listopada 1944. nastradala Letić Katica. O tom slučaju saznajemo iz prijave koju Socijalnom odeljenju grada Subotice podnosi njen otac Antun (stanovali su u Palmotićevoj 86) u cilju dobijanja pomoći. Dana 10.10.1944. godine prilikom ulaska trupa N.O.V. u Suboticu zajedno sa ruskim partizanskim četama ubili su mi kćerku po imenu Letić Katicu staru 16 godina i to baš kod apoteke Nikolajević na ćošku Zagrebačke ulice, a to iz razloga, što su tamo stajali nemački vojnici, pa se jedan njemački vojnik sakrio iza leđa moje kćerke tako, da ga ruski partizani nisu pogodili, nego moju kćerku.
Pogibija stanovnika Kelebije Staniše Mamužića, koji je prilikom raščišćavanja terena od okupatora 16. listopada 1944. na Kelebiji bio pogođen puščanim metkom, okarakterizirana je isto kao nesretni slučaj.[47]
Bilo je i slučajeva koji nisu do kraja razjašnjeni. Janja Antunović je 7.9.1946. pošla sa grupom hodočasnika u Bačkialjmaš na proslavu Male Gospojine odakle se nije nikada vratila. Saslušani svjedoci 1958. godine, u postupku proglašenja Janje umrlom, nisu mogi da pojasne detalje oko njenog nestanka.[48]
Presude
U Subotici su za ratne zločine sudili Subotičko veće Vojnog suda vojne oblasti za Vojvodinu u periodu Vojne uprave a zatim subotički Sreski i Okružni sud.
Tako je Ivan Bukvić, umirovljeni policijski komesar osuđen presudom Okružnog sud u Subotici K. 101/1946 od 26.4. 1946. na smrtnu kaznu streljanjem, kao i trajnim gubitkom svih građanskih i političkih prava kao i konfiskacijiom zemlje u površini od 53 jutra…[49] Streljanje je izvršeno je 2. 8. 1946. godine a sprovedena je i konfiskacija.
Pored njega samo su Ivan Ostrogonac ( u popisu redni br. 59) i Ivan Vuković (red. br. 115) osuđeni sudskim presudama sa smrtnim kaznama, koje su i izvršene.
Primjeri likvidacija
O stradanju Kalora Miljačkog, zemljoradnika iz Žednika, svjedočio je njegov sin Andrija.[50] Dana 4 novembra 1944 godine moga oca Miljački Kalora odveli su uveče dva civila s tim da će se odmah vratiti, međutim moj otac se više nikada nije vratio.[51]
Franjo Kujundžić …odveden je 11.11.1946. na nepoznato mjesto i od toga vremena se nije javio…[52]
Ladislav Lipozenčić[53] nestao u vreme ratnih operacija[54]. Istu sudbinu dočekala je i njegova supruga Terezija, r. Sudarević
Rajčić Josip je stradao nakon što je …odveden od strane narodnih vlasti…[55]
Vojnić Tunić Stipan je …odveden iz svoga stana 12 oktobra 1944…[56]
Slučaj Pere Dulića, zemljoradnika iz Pavlovca, funkcionera pokreta rukovodioca Mesnog NO u Tavankutu je specifičan. On je bio uhapšen, nalazio se u zatvoru nakon oslobođenja novembra 1944 godine kao krivac, a tamo je i umro i sahranjen je senćanskom groblju novembra 1944 godine.[57]
Tabela
Excel 117 imena
- Bašić Milan Marko je bio u domobranskim jedinicama, no nije poznato da li je i stradao u tom status ili kao civil
** Piuković Beno je bio u domobranskim jedinicama, no nije poznato da li je i stradao u tom status ili kao civil
SKRAĆENICE:
AS – Arhiv Srbije
AV – Arhiv Vojvodine
BIA – Bezbednosno informativna agencija
JA – Jugoslavesnka Armija
NOVJ – Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije
MOF – Mađarske oružane formacije
POAS – Povijesni Arhiv Subotica
O izvorima
Popisa streljanih od strane OZNE nema sačuvanih u našem Arhivu. Kao sekundarni izvori može da posluži sudska građa u slučajevima proglašavanja lica umrlim, no razumljivo je da se nisu naslednici u svim slučajevima stradanja obraćali sudskim organima, nego samo u onim ako je trebalo rješavati imovinska pitanja. Slično je i sa građom koja svjedoči o oduzimanju imovine, konfiskaciji, gdje su i od nestalih (ubijenih) lica sprovodili takav postupak, oduzimali nepokretnosti, te se u nekim slučajevima nalaze podaci o načinu stradanja.
Zaključak
Viktimologija generalno na ovim prostorima nije disciplina koja ima dobar status ni u naučnoj ni u široj javnosti. Ni stanje u Subotici, koja se dosadašnjim postignućima[58] ipak izdvaja, nije idealno. U ovom uratku se po prvi put od svih nasilno stradalih civila nakon oslobođenja mogu sagledati podaci o onima koji su hrvatske nacionalnosti. Time se pokušalo doći do specifičnog uvida u postupanje novih vlasti, koje u svojem obračunu sa narodnim neprijateljima u Subotici, oštricu okreće u prvom redu prema Njemcima i Mađarima, pa tek nakon toga i svima ostalim. U tim postupanjima ideološko-klasni fokus je dominirao, no ni nacionalni nije bio zanemarljiv. U suradnji sa prijavljivačima, kažnjeno je smrću 117 lica[59] hrvatske nacionalnosti. Od toga broja samo je troje bilo osuđeno sudskim presudama. Za sve ostale dovoljno je bilo to što su optuženi.
[1] Vidi: http://hu.wikipedia.org/wiki/Délvidéki_vérengzések (sa sajta skinuto 9.12.2013.) Illés Sándor, Sirató, Szépirodalmi Könyvkiadó, Budapest 1977.; Cseres Tibor, Vérbosszú Bácskában, Magvető Kiadó, 1991.; Matuska Márton, A megtorlás napjai, Forum, Novi Sad, 1991.; Ötvenezer magyar vértanú, tudósítás a jugoszláviai magyar Holocaustról, 1944-1992, Nyárády István kiadása, 1992.; Mojzes Antal, Halottak napja Bajmokon, 1994.; Forró Lajos, Jelöletlen tömegsírok Magyarkanizsán, Martonoson Adorjánon, Szeged, 1995.; II. bővített kiadás: Hálózat a Szabad Információért Alapítvány, Szeged, 2007.; Szloboda János, Zentán történt ’44-ben, Jugoszláviai Magyar Művelődési Társaság, Újvidék, 1997.; Cirkl Zsuzsa – Fuderer László: Bácskai golgota – a vallásüldözés áldozatai, Logos Grafikai Műhely, Tóthfalu, 1998.; Teleki Júlia, Keresem az apám sírját , Logos Grafikai Műhely, Tóthfalu, 1999.; Papp Imre, Ez a mi kálváriánk, Újvidék, 1999.; Mészáros Sándor, Holttá nyilvánítva – Délvidéki magyar fátum 1944-45. I-II, Hatodik Síp Alapítvány, 1995-2000.; Stéphane Courtois, A kommunizmus fekete könyve, Nagyvilág, 2001.; Ádám István-Csorba Béla-Matuska Márton-Ternovácz István: A temerini razzia , 2001.; Balla Ferenc – Balla István, Bezdán története, 3. kötet. 2001.; A. Sajti Enikő, Impériumváltások, revízió és kisebbség: magyarok a Délvidéken 1918-1947, Napvilág Kiadó, 2004.; Matuska Márton, Hová tűntek Zsablyáról a magyarok?,VMDP Történelmi Bizottsága, Temerin, 2004.; Földönfutók, hontalanok. Menekülés Bácskából 1944/45, Keskenyúton Alapítvány kiadója, Budapest, 2013. Pored toga vidi: Impériumváltás a Vajdaságban 1944. Promena imperije u Vojvodini 1944, (ur. Karol Biernacki, István Fodor), Szeged-Zenta, 2010; Forró Lajos – Molnár Tibor, Tragikus emberi sorsok 1944-ből a partizániratok tükrében, Szeged–Zenta. (A titói Jugoszlávia levéltári forrásai 3.), 2013; A. Sajti Enikő – Juhász József – Molnár Tibor, A titói rendszer megszilárdulása a Tisza mentén (1945–1955) = Konsolidacija Titovog režima na Potisju (1945–1955). Zenta–Szeged. (A titói Jugoszlávia levéltári forrásai 4.), 2013
[2] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1346/11_na_putu_istine.pdf . Tibor Pal, Na putu istine. O radu pokrajinskog Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u period od 1941. do 1948. godine.; http://maticarproslosti.files.wordpress.com/2013/01/11711-mirkovic.pdf. Jovan Mirković,
Žrtve Vojvodine u Drugome svetskom ratu prema do sada obrađenim podacima Anketnog odbora Skupštine Automne pokrajine Vojvodine
[3] Jovan Mirković, Žrtve Vojvodine u Drugome svetskom ratu prema do sada obrađenim podacima Anketnog odbora
Skupštine Automne pokrajine Vojvodine . http://maticarproslosti.files.wordpress.com/2013/01/11711-mirkovic.pdf; http://www.komisija1944.mpravde.gov.rs/lt/articles/o-nama/
[4] Autor ovoga teksta jedan je arhivista uključenih kao sradnici u taj projekat. http://vojvodinakom1941.org.rs/lt/articles/o-nama/saradnici/
[5] http://keskenyut.hu/news/489/20101215szerbjelnts.pdf
[6] http://vojvodinakom1941.org.rs/lt/
[7] Mađarski publicista Tibor Čereš objavio je 1991. u Budimpešti knjigu o stradanju mađarskog življa nakon oslobođenja Vojvodine, u kojoj je plasiran višestruko uvećan zbir stradalih Mađara u Vojvodini (40.000), kao i neutemeljene pretpostavke o broju stradalih Mađara u pojedinim naseljima (Čurug: 3.000, Žabalj: 2.000, iako je u ova dva naselja živeo manji broj Mađara od navodnog broja stradalih; Subotica: 7.000, Novi Sad: 10.000). http://www.fpi.rs/blog/politicke-istorijske-kontroverze-deklaracije/
[8] Mirko Grlica, dr. Antal Hegediš. Milan Dubajić, Lazar Merković, Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica, 2000.
[9] Povodom toga dr. sc. Zvonimir Šeparović je izjavio: “S tim u svezi naša su iskustva gotovo nepostojeća. Do sada nismo imali ni jedno pisano istraživanje o žrtvama među vojvođanskim Hrvatima. Neka i ovaj naš razgovor bude poticaj da nam se jave preživjeli ili oni koji imaju saznanja o zločinima, bilo u vlastitoj obitelji ili općenito na prostoru Vojvodine.” Hrvatske novine br. 4, 12 studeni 2013, Intervju: dr. sc. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, str. 12
[10] Jovan Mirković, Žrtve Vojvodine u Drugome svetskom ratu prema do sada obrađenim podacima Anketnog odbora Skupštine Automne pokrajine Vojvodine, str. 229. http://maticarproslosti.files.wordpress.com/2013/01/11711-mirkovic.pdf
[11] Riječ je o postupku sudskog proglašavanja umrlim Geze Varga, radnika na željeznici. POAS, F:278 R.
[12] Njeno ime se u nekim spisima javlja i kao Agneza.
[13] POAS, F:278 R. Vanparnični postupak je išao svojim tokom, objavljen je oglas u Službenom listu FNRJ br 27, od 26.6.1957. godine, a rješenje o proglašenju umrilm donešeno je listopada iste godine.
[14] Riječ je o Lovasi Nesto Luki rođenom 1899.
[15] Enikő A. Sajti, Partizanska odmazda protiv Mađara u Vojvodini: rezultati i upitnici istoriografije, Impériumváltás a Vajdaságban 1944. Promena imperije u Vojvodini 1944, (ur. Karol Biernacki, István Fodor), Szeged-Zenta, 2010, str. 36.
[16] Vojni sud je nastavio da djeluje i nakon ukidanja vojne uprave po Uredbi o Vojnim sudovima iz 1945.
[17] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 247
[18] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 249
[19] Na tom mestu je 1994. postavljen spomenik Ptica slomljenih krila u znak sjećanja na pogubljene civile. Spomenik je studenog 2013. ukraden.
[20] Takav put je imao i poput Sama Martina koji je tamo proveo 3 tjedna a zatim nestao, odnosno likvidiran. POAS, F:278. R. 979/1958.
[21] Ogromna većina muškaraca dijelom praćena svojim obiteljima izbjegla je i povukla se prema zapadu, tako da su oslobodioci zatekli pretežno samo starce, žene i djecu.
[22] Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini (u daljem tekstu Komisija) osnovana je na sednici GNOOV-a održanoj 10-13.03.1944. godine i pripadala je resoru prosvete i propagande unutar GNOOV-a. Pravilnik o radu je donet 6.05.1944. godine. Prezidijum Narodne skupškine FNRJ je 14.04.
- godine doneo Ukaz o ukidanju Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Shodno tome prestala je sa radom i Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Komisija je imala zadatak da sakuplja podatke o zločinima, ubistvima, paležima, pljačkama, silovanju; o odvedenima u logore i zatvore; vodila je spiskove o licima odgovornim za krivična dela, o njihovom zvanju u vojsci ili u civilnoj službi, bili oni Njemci, Mađari, Hrvati, Srbi ili pripadnici drugih naroda. Prema prikupljenim podacima utvrđene su vrste zločina.
[23] POAS, F:166. 25 i 26.
[24] Oni su imali zadaću da prevode listove koji su izlazili za vrijeme okupacije.
[25] POAS, F:68.1. Zapisnik.
[26] Isto. Oglas Poziv javnosti da pismeno ili usmeno prijavi svakog narodnog neprijatelja i ratnog zločinca je 31.10. 1944. zaista i objavljen. POAS, F:18.453.
[27] POAS, F:18.478. Objavljen je Oglas kojim se obaveštava javnost da su naši organi za prikupljanje prijava idući od kuće do kuće završili svoj rad. Naknadne prijave primaju se u Gradskoj kući…
[28] POAS, F:176. 19. 1004. Prijavu protiv Kaločai Galfi Jožefa, mesara sa poslednjim prebivalištem u Čavolju, podneta je juna 1945, a lice je bilo likvidirano već 29.10.1944. Slično je bilo i sa policijskim detektivom Stantić Josipom, koji je likvidiran krajem 1944, a prijava protiv njega se podnosi 14.2.1945. godine.
[29] POAS, F:176.19. 889
[30] POAS, F:278. R. 838/1960.
[31] isto
[32] Formulacije koje se javljaju u dokumentima: nestao u završnim operacijama,
[33] F:166. II 65/1944. Trebalo je oduzeti broj poginulih i nestalih za vreme okupacije
[34] POAS; F:166. 19. II 65/1944
[35] http://adattar.vmmi.org/fejezetek/1423/05_jugoslavija_za_vreme_tita.pdf, str. 249
[36] OZNA je osnovana još rujna 1943. godine, i to u okviru Vrhovne komande. Njen cilj je bio stvaranje obavještajne mreže za otkrivanje špijuna i petokolonaša. Vodio ju je Aleksandar Ranković. Ova organizacija je bila prethodnica UDB-e.
[37] POAS, F:166.26.3 1a. Preko puta Bolnice u bivšem Uboškom domu nalazio se Logor za doseljene sekeljske Mađare.
[38] Vidi: Stevan Mačković, Logor za Nemce u Sekiću, Istina, na primeru Sekića, Die wahrheit am beispil von Sekitsch, Az igazság Szikics példáján, Novi Sad 2007, str. 53-132.
[39] Mirko Grlica, dr. Antal Hegediš. Milan Dubajić, Lazar Merković, Imenik žrtava Drugog svetskog rata na području subotičke opštine, Subotica, 2000.
[40] Njegovo ime navodi se u literaturi: Dr. Bogner István és Sinkovics Ferenc, Memento 1944-1994, Subotica 2003, str. 37; Mészáros Sándor, Holttá nyilvánítva, Budapest 1995, str. 46; odnosno na sajtu http://vojvodinakom1941.org.rs/lt/okrug/01/80438/7927.htm
[41] Njegovo se ime našlo na iskazu liječnika koji su napustili grad zajedno s mađarskom vojskom. Nabrojani su još: dr. Deker Nadrija, dr. Revfy Lajoš, dr. Balog Pavle, dr. Fekete Laslo, dr. Šinković Maćaš, dr. Kostolanji Arpad. POAS, F:166.27.12
[42] POAS, F:176.19.1039
[43] POAS, F:176.19.941
[44] U slučajevima proglašavanja lica umrlim, stranke su se obraćale radi pokretanja postupka, saslušavani su svjedoci, donošena je odluka. Okoštale birokratske fraze odveden iz svoga stana, nestao za vreme ratnih operacije u ovim krajevima, su bile uobičajene.
[45] POAS, Arhiv Jugoslavije , F:179.619. 65. 1.
[46] POAS, Arhiv Jugoslavije , F:179.622. 111. 1. On je rođen 1903, radnik po zanimanju-
[47] POAS, F:166. 19. II 9/1944
[48] POAS, F:278 R. 228/1958
[49] POAS, F:278. Vp. 2994/1946
[50] POAS, F:278. R. 245/1955. Sin je poveo postupak za proglašenje umrlim oca.
[51] isto
[52] POAS, F:278 R. 1145/1954
[53] Ladislav Lipzenčić (Subotica 5.07.1895. – Subotica, studeni 1944.) Iz imućne bunjevačke porodice. Studirao pravo u Budimpešti i Minhenu. Godine 1927. položio odvjetnički ispit, a od 1928. radio kao odvjetnik. Predsjednik subotičkog Rotari kluba 1939-1940. Slledbenik vladajućeg režima. Postao poslijednji gradonačelnik u periodu Kraljevine Jugoslavije. Stradao po dolasku komunista. Na funkciji predsejdnika opštine: 25.06.1939. – 12.04.1941.
[54] POAS, Službeni list Vojvodine, 1947, br. 8. str. 45; F:278 Vp. 336/1947
[55] POAS, F:278. Vp. 174/1947.
[56] POAS, F:278. Vp. 586/1947
[57] POAS, F:278. R. 116/1950, Službeni list Vojvodine, 1950, br. 12/1, str. 5.
[58] U prvom redu misli se na Imenik, ali i drugu literature gdje se poimence navode žrtve.
[59] To je rezultat na osnovu dosadašnjih saznanja i uvida u pristupačne izvore. Buduća istraživanja i prikupljanje drugih pa i usmenih izvora mogu da promijene tu brojku.
subotickaistorija 