IVAN IVKOVIĆ IVANDEKIĆ

Nakon završene gimnazije 1901, odlazi da studira u Budimpeštu na Tehnički fakultet, koji završava 1905. i postaje inženjer geodezije/arhitekture. Aktivan u javnom kulturnom životu i pre Prvog svetskog rata. Kao vojnik honvedskoga puka iz Osijeka zarobljen je 1915. na ruskom frontu. U vreme raspada Austro-Ugarske, s bratom Mirkom bio je član Bunjevačko-srpskog narodnog odbora u Subotici, a bio je i član subotičke delegacije na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25.11.1918, koja je proglasila otcepljenje od Ugarske. Od toga doba, s potiskivanjem Mađara s vlasti u Subotici, započinje i njegov uspon kao političara. Delovanje je započeo u Bunjevačko-šokačkoj stranci (BŠS) a posle je bio u Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS).

U lokalnoj štampi nisu mu bili uvek naklonjeni. Primer iz Bunjevačkih novina 20.3.1925. :Dr Iv Iv Ivadekic BN 20 3 1925 1 s

Od 1931. menja pozicije i sa bratom   deluje u provladinoj Jugoslovenskoj radikalnoj seljačkoj demokratiji (kasnije preimenovana u Jugoslovensku nacionalnu stranku) i posle u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici.  Položaj prvog čoveka grada – gradonačelnika imao 1933.-34, a od tada predsednika opštine 1934.-38. Time je ovaj položaj zadržao  najduže od  svih  gradonačelnika u međuratnom razdoblju. Stanovao u  Šenoinoj ulici 28.

Na funkciji gradonačelnika, odnosno predsednika opštine: 29.03.1933. /25.07.1934./ – 17.11.1938.  

2578 IVKOVIC IVANDEKIC IVAN i STOJADINOVIC
Milan Stojadinović i Ivan Iv. Ivandekić, 1937.

vidi: https://historysubotica.wordpress.com/celnici-grada-od-1912-do-1944-godine/

L E K S I K O N PODUNAVSKIH HRVATA – BUNJEVACA I ŠOKA CA 10 I HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO, Subotica, 2010.

http://www.had.org.rs/leksikoni/Leksikon%2010.pdf

IVKOVIĆ IVANDEKIĆ, Ivan (Subotica, 26. V. 1882. – Subotica, 6. XI. 1968.), geodetski inženjer, političar. Sin Ambrozija-Boze i Marije, rođ. Pertić, brat političara Mirka. Nakon završene gimnazije 1901., odlazi u Budimpeštu na studij na Tehnički fakultet, koji završava rujna 1905. i postaje inženjer geodezije/arhitekture. Aktivan u javnom kulturnom životu i prije Prvog svjetskog rata, pa je prilikom osnivanja Pjevačkog i tamburaškog društva 1912. izabran za dopredsjednika. Kao vojnik honvedskoga puka iz Osijeka zarobljen je 1915. na ruskoj fronti.

U vrijeme raspada Austro-Ugarske, s bratom Mirkom bio je član Bunjevačko-srpskog narodnog odbora u Subotici, osnovanog 10. XI. 1918. u kavani Hungaria (donedavno zgrada kina Lifka), a bio je i član subotičkoga izlasanstva na samoproklamiranoj Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. XI. 1918., koja je proglasila otcjepljenje od Ugarske. Od studenoga 1918., s potiskivanjem Madžara s vlasti u Subotici, započinje i njegov uspon kao političara. U prvom sastavu civilne gradske izvršne vlasti – Senatu, formiranom 19. XI. 1918. godine, kratkotrajno (četiri dana) bio je na položaju Velikog kapetana (prvi čovjek gradske policije), da bi od 24. XI. nastavio na mjestima koje je odgovaralo njegovoj struci – kao tehnički savjetnik i od 20. III. 1920. glavni gradski mjernik, koje je funkcije obnašao do 30. IV. 1920. I s tih stručnih pozicija, za koje je bila neophodna potpora snažne političke podrške, koju je tada uživao, sudjeluje u krucijalnom procesu kojega kreira Beograd i trajno oblikuje gospodarsku sliku novozaposjednutih područja – agrarnoj reformi i kolonizaciji, pa je tako od 1919. član Komisije za pripremu agrarne reforme. Politčki angažman je započeo u Bunjevačko-šokačkoj stranci (BŠS) a poslije je djelovao u Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS). U kotarskom ogranku subotičkog HSS-a obnašao je više dužnosti. Bio je potpredsjednik organizacije za subotički I. gradski krug, pokretao je ogranke u Subotici i okolici te držao niz agitacijskih skupština. Na parlamentarnim izborima u rujnu 1927. bio je nositelj liste za kotar Kanjižu. Nakon popuštanja stega Šestosiječanjske diktature i obnove parlamentarnog života oktroiranjem Ustava iz 1931., s bratom Ivanom djeluje u vladinoj Jugoslovenskoj radikalnoj seljačkoj demokratiji (kasnije preimenovana u Jugoslovensku nacionalnu stranku) i poslije u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici.

            To je bio preduvjet da bi dospio na položaj prvog čoveka grada, pa je dužnost gradonačelnika obnašao 1933.-34., odnosno, kako se funkcija kasnije zvala, predsjednika općine 1934.-38. Time je ovaj položaj uspio zadržati  najduže od  svih  gradonačelnika u međuratnom razdoblju, budući da je sve gradske dužnosnike tada postavljala središnja vlast, sem 1927. godine, kada su održani jedini lokalni izbori za gradske predstavnike. Funkciju je predao 18. XI. 1938. Marku Juriću, a za pokazanu lojalnost beogradske su ga vlasti iste godine imenovale za banskog vijećnika Dunavske banovine i senatora (člana Senata, gornjeg doma jugoslavenskoga parlamenta).  Bio je urednik tjednika Sloga (kasnije: Narodna sloga) koji je pokrenut 17. XI. 1932. kao sredstvo propagande u svrhu snaženja političkog položaja braće Ivana i Mirka Ivković Ivandekić, ali je list prestao izlaziti već slijedeće godine.

Kao pripremu predizbornih političkih borbi, koje su dovele do petosvibanjskih parlamentarnih izbora 1935., braća Ivandekić sudjeluju u pokretanju i aktivnom uređivanju subotičkog tjednika Glas Naroda, stranačkoga glasila desničarske dvorske Jugoslovenske nacionalne stranke (JNS). U njemu su tekstovi pisani latinicom, ekavicom, ikavicom, katkad i ijekavicom, čime se, kao i pojavljivanjem prvog broja upravo na Badnje veče, u petak 24. XII. 1933. godine – demonistrirala jasna orijentacija na domaće bunjevačko stanovništvo. Zadnji broj se pojavio 3. V. 1935. Braća Ivandekić stavila su ga u funkciju propagande i agitacije, ne bi li zadržali i učvrstili vlast i ključne političke pozicije koje su tada držali – Ivan kao gradonačelnik, a Mirko kao zastupnik u narodnoj skupštini (donjem domu jugoslavenskoga parlamenta). Uspjeh je bio djelomičan: Ivan se održao na mjestu gradonačelnika potom predsjednika opštine,  dok je Mirka na glasovanju za narodne zastupnike 5. V. 1935. pobjedio protukandidat Josip Vuković – Đido.

Nazočio je osnivačkom skupu Matice subotičke 14. I. 1934. Obnašao je više vodećih funkcija u gradskim stručnim i kulturnim udrugama, primjerice, 1922. je bio na čelu subotičke podružnice Udruženja jugoslavenskih inžinjera i arhitekata, 1927. starješina Hrvatskog sokola, a 1933. počasni predsjednik Dobrotvornog vatrogasnog društva.

Važio je za dobro situiranog građanina, pošto je bio vlasnik nekretnina, kuće, zemlje, ali i dionica u nekoliko subotičkih tvrtki (Hrvatska štedionica d.d., Industrija željeznog namještaja i metala d.d., Korzo bioskop d.d.).

Izvori: Historijski arhiv Subotica, F:047. F:47 I  65/1919, F:47. III 138/1923.

Lit.: Neven, Subotica, 36,48,50/1926, 35,47,50/1927; P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. godine, Zagreb, 1930; T. Kolozsi, Szabadkai sajtó (1919-1945), Újvidék, 1979; D. Popov, Srpska štampa u Vojvodini 1918-1941, Novi Sad, 1983; S. Mačković, Subotica i bunjevački gradonačelnici (1918-1941), 1-2, Bunjevačke novine, 5, 6, Subotica, 1999; J. Temunović, Subotička matica, Subotica, 2002; R. Skenderović, Blaško Rajić i Hrvatska seljačka stranka – različiti koncepti nacionalnog identiteta bačkih Hrvata, Dijalog povjesničara – istoričara 8, Zadar 26.-28. rujna 2003., Zagreb, 2004; K. Bušić, Odjeci uspostave Banovine Hrvatske u hrvatsko-bunjevačkoj javnosti, Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, Zagreb, 4-5/2005; M. Bara, Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate,  Časopis za suvremenu povijest, 3/2006; M. Bara, T. Žigmanov, Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti: osnovne činjenice, Subotica, 2009; M. Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010.

 

Oglasi