Identifikovanje, evidentiranje i uklanjanje stranih – mađarskih obeležja, natpisa, spomen ploča i spomenika u Subotici, bio je jedan od izrazito nacionalno važnih poslova nove države. On se odvija i tokom 1926. Tada gradonačelnik Dragoslav Đorđević izdaje naređenje Inžinjerskom uredu da utvrdi i popiše sve “neprimerene” natpise i spomenike. 
To pitanje je ionako već intrigiralo subotičku javnost i pojedince. Tako je jedan revnosni detektiv Državnog tajnog redarstva za B.B.B. svojim dopisom od 30.01.1926. godine skrenuo pažnju svome šefu da se na ulazu u Veliku vijećnicu, na stubovima još i danas nalaze simboli mađarske krune, na zidovima spomen natpisi, a „u prozorima izrađeno slikano nova gradska kuća i stara a više njih stoji ispisano mađarskim slovima Szabatka szabad kiralyi varos…“ Detektiv smatra da te stvari treba odmah ukloniti, da „nas ne bi neprijatelji ismevali“. Kao rezultat toga inženjerski ured pokreće postupak „preinake građevnih ukrasa u varoškoj kući, koji napominju staru mađarsku vladavinu“ i sastavlja predračun o tim poslovima. On je iznosio 19 800 dinara. Ali pošto gradsko računovodstvo piše da nema toliko novaca u proračunu, tim radovima se nije pristupilo.
Sličnog je sadržaja i predmet sa dopisom poznatog subotičkog novinara i pisca Lazara Stipića. https://suistorija.wordpress.com/subotica-mozaik-istorije-xx-vek/kako-je-lazar-stipic-planirao-prodaju-vrijednih-madarskih-gradskih-umjetnina/On piše gradskim vlastima 30.03.1926. godine i postavlja pitanje šta namjeravaju učiniti sa „onim mađarskim historijskim slikama i staklenim mozaicima, koje imaju veoma veliku vrijednost, ali su zbog svoje sadržine osuđene na potpuno isključenje iz javnosti”. Dalje novodi da su one izložene propadanju. Upravo zbog toga, „kada grad već ne može imati druge koristi od ovih skupocenih stvari” on daje predlog da bi ih trebalo što pre prodati, pa bi time Grad došao do kapitala. Navodi da se i gradonačelnik Albe Malagusrki kao i članovi Senata slažu sa tom idejom. Ipak se odustalo od prodaje tih vrednih umetničkih dela, a ona su i dalje ostala u gradskom vlasništvu sakrivena u podrumima Gradske kuće, čekajući neka druga vremena. Jasno je da se Stipićeva namjera ukalapala u tadašnju praksu prema mađarskoj ostavštini, a koja je bila vođena smernicama tada vladajuće ideologije.
subotickaistorija 