O Lazaru Stipiću vidi još:
Lazar Stipić, punim imenom Lazar Adalbert Ludovik Stipić (Subotica, 26/27. 07. 1890. – 14. 05. 1944.) bio je sin Marka i Margaretke Malagurski. Za suprugu je imao Erzsébet Schulhoff. Ostao je zapamćen kao jedan od najagilnijih novinara u Subotici, ali isto tako bio je nakladnik, publicista i književnik[2]. Školovao se u Subotici, da bi studije prava započeo u Budimpešti a nastavio u Beču. U literaturi se nalazi podatak da nije uspio da diplomira „jer je okusio novinarski kruh“.[3]
On je bio je suradnik, pokretač i urednik većeg broja dnevnih listova (Szabadkai Újság, Bácskai Napló[4], Szabadkai friss Újság[5], Neven, Narod [6], Nemzet [7], Istina, Zemljodilac, Dan, Újság, Borba [8], Jugoslovenski klobučar, Naše slovo [9]) i časopisa (Književni sever, Glas [10]).
Najznačajnija su mu djela: Večna vatra, Subotica 1923., Istina o Vojvodini (Nemoral u javnom životu. Trgovanje sa socijalnim problemima. Nemar u kulturi. Kome je podmetnuta odgovornost?), Subotica 1925., Istina o Mađarima (Po mađarskim podacima), Subotica 1929.[11], Put od dva do jednog sveta (Događaj u četiri slike)[12], Subotica 1930., Bunjevci[13], Szabadka 1942. Pišući brošuru Istina o Mađarima Stipić je pokušao da odgovori na revizionističke tonove koji u to doba orkestirano jačaju kod Mađara. Njegove teze imaju često primese diskvalifikacije Mađara kao nacije i kao „rase“. Tako na pr. kaže: “Kada se pogleda ceo mađarski državni i narodni život, vidi se, da su u njemu najvažniju ulogu imale porodice i ljudi tuđe krvi, koji su dali Mađarima apsolutno više nego porodice i ljudi čiste mađarske krvi“ ili dalje: „Sve ovo dokazuje da nema prave i čiste mađarske rase, te da je sadanji mađarski narod zajedno sa svojim prestavnicima stvoren veštački iz krvi i vrednosti ostalih naroda, koji su živeli na terotoriji bivše Mađarske.“. S tim djelom se oštro i jasno svrstao u front novih gopodara koji je bio suprotstavljen Mađarima i njihovim težnjama za vraćanjem na staro. Desetak godina kasnije, kada zaista i dođe do pokušaja vraćanja u stanje prije 1918. godine, Stipiću neki novi gospodari Subotice nisu mogli da zaborave upravo takve stavove.
U vrijeme II. svjetskog rata, kada postrojbe Miklósa Horthyija okupiraju Bačku, Lazar Stipić je uhićen i zlostavljan, bez sumnje i zbog svoga djela IstinaoMađarima iz 1929. godine. u kojem je tragom povijesnih spisa osporavao neke od nacionalističkih stereotipa o Mađarima. Ipak, tim se tekstom zamjerio Mađarima i Mađarskoj: negirao ih je i općenito kao i pripadnost Panonske nizine Mađarima. Kasnije tijekom okupacije 1942. godine u Subotici, on uspjeva da tiska svoju zadnju knjigu (u stihovima) pod nazivom Bunjevci. Ipak nije dočekao kraj rata, preminuo je u 22,30 časova, 14. 05. 1944. godine u gradskoj bolnici od komplikacija izazvanim oboljenjem pluća.[50] https://suistorija.wordpress.com/subotica-mozaik-istorije-xx-vek/kako-je-lazar-stipic-planirao-prodaju-vrijednih-madarskih-gradskih-umjetnina/
subotickaistorija 